Na njima haljine. Kratke i duge.

Prvi dojam – kao da gledam one zvijezde granda.

Lijepe su haljine, ali previse za te djevojcice. Stikle sa vrtoglavom petom u kojima ne znaju ni hodati.

Nije mi bilo smijesno, ni najmanje. Razmisljala sam zasto te djevojcice zele postati zene preko noci?

Zasto zure tamo gdje ce svakako stici?

Svijet odraslih ih ceka, ali djetinjstvo, tinejdzersko doba, vise ne. To je jednom i ako ga ne iskoristis u skladu sa godinama, ne ponavlja se.

Oci garave, pomalo zamazane silnom  sminkom koju su nabacile na predivna mlada lica, kojima nista ne fali.

Prelijepa su bas onakva prirodna.

Ne razumiju da gube djeciju nevinost. Ne razumiju da prebrzo srljaju u svijet odraslih i da nisu spremne na gorak ukus koji on nosi.

Ne razumiju da neko slini nad njima. Nad njihovim oblinama, nad njihovim lijepim licima.

Oni ne vide dijete.

Ne ustrucavaju se udijeliti joj neumjesan komentar, niti im je problem javno pokazati da sline nad njom.

Place mi se jer njihove majke, ocevi, komsiluk sve to prate sa smijehom, aplauzom i ponosom.

Kao da ne shvataju da salju djecu ravno u kandze pokvarenjaka.

Sve pocinje prvom sminkom, prvom kratkom i uskom haljinicom, prvim izlaskom.

Sve pocinje zavrsetkom osnovne skole.

Danas je osnovnu skolu zavrsio deveti razred.

 

 

Pricacu vam sta sam nocas gledala.

Ni manje ni vise nego nekakvu emisiju pozdrav iz dijaspore. Mislim znala sam ja da to postoji, naleti mi kad ono prebacujem programe.

Ali nikad nisam pozorno pratila kao nocas. E dok niste poceli pljuvat mene sto pljujem taj kic, nisam kuci, tako da nije moje da prebacujem.

Ali hej, nema veze, super je ovo. Da nisam sad gledala ne bih znala o cemu se tu radi.

Ne mogu reci da sam se sokirala, jer mene odavno takve stvari ne sokiraju.

Ja onog naseg naroda, ne umijem naci prave rijeci da ono opise.

One nase jadne zene se slomise da poselame i pozdrave nekakvu rodbinu na Novom Zelandu, u Svicarskoj, Luksemburgu, Njemackoj.

Jos jedna veli moze li pozdraviti nekakve rodjake u Americi, isto kao da se to placa, pa da zena provjeri.

Oni muskarci, selame, pozdravljaju, pijani ko letva. Ganjaju nekakvu pjevacicu koja je vec odavno za penzije.

Slikaju se sa njom kao neki klinci u pubertetu.

Zene se uvukle u tri broja manje bluze i farmerice, i haljine koje otkrivaju svaki nedostatak.

One valjda misle da to tako treba. Ne kazem ja, ne bih se nikome ismijavala kad znam da postoje ljudi koji ne mogu sebi priustiti komad odjece. Ali ove zene mogu, jer na njima je sve lijepo, ali im jednostavno ne pristaje.

 

Ljudima samo nek’ je hljeba i igara i dobro. Nista njih ne zanima. I sve bi to bilo u redu da nisam vidjela gomilu omladine, sto mojih godina, sto mladje od mene.

To se zagublja bolan u onome kicu. To svaku pjesmu zna napamet. Prelijepe djevojke koje nece odmaci od turbo folka. Ne znam ko izmisli tu glupost.

Mozda se cini bezazleno, ali nije. Slusaoci ovog smeca smatraju da je super to sto njihovo dijete od tri ili cetiri godine pjeva napravi mi sina, ili kod tebe su moje gacice.

A pjevaju. Licno ja cula, i jos joj majka sva ponosna.

Uglavnom na ove skupove dijaspore regularno dolaze i djecica, od malih beba pa do skolske djece.

Zar ne mogu ti roditelji nabaviti dadilju, zar ne shvataju da djeci treba san?? Ipak se tu sjedi do 1, 2 ujutru.
A da ne pricam o tome sto se naslusaju onog smeca. Nisam pametna.

Pa majku mu odes valjda tamo da napravis nesto od svog zivota, mani se nostalgije za Balkanom i krkanlukom. Mani se hljeba i igara.

Kaze jedan da je vozio 90 km da bi dosao tu posjediti sa drustvom. Kontam ja da li bi on presao toliko kilometara da ode negdje u prirodu posjediti sa istim drustvom.
Ljudi kao da nemaju prilike za susrete osim tih “kulturno umjetnickih” susreta.

I naravno sav taj kic se mora platiti. Ali ces da budes vidjen 😀

Kad zivis turbo folk, to je najvaznije – biti vidjen.

Eto, da i ja napokon napisem stoti post 😀

Trenutno nemam nista posebno o cemu bih pisala. Doduse vrte mi se neke ideje u glavi, ali nikako da sve to uokvirim u smislenu pricu.

Razmisljam kako cemo uskoro napuniti godinu dana. Mi, voxovci.

Ma nije to ni uskoro, ali ljeto brzo prodje i eto nam rodjendana. Napravicu tortu pa makar sama morala da je pojedem. Zrtvovacu se 😛

 

I slikati vama da gledate. 😀

Nesto sam se u zadnje vrijeme navukla na Jamesa Blunta.

Jel se treba za stoti pisati nesto posebno, ili ne?

Mozda se za koji mjesec osvrnem i napisem post o godini na voxu.

Evo pjesmice lijepe, ako se kome slusa.

Ne znam jesam li vam ikad rekla koliko ja volim zutu boju.

Najveselija boja koja postoji. Doduse i bijela je prelijepa jer je tako jednostavna, a ja volim jednostavno i minimalno.

Uglavnom post je napisan samo da se pohvalim kako sam ponovo krecila 😀

Jeste li primjetili tri nove  teme, ha?

 

Dok sam danas kontala koga sam propustila, opet mi se nekako kroz misli prosetala nastavnica bosanskog jezika.   Sve nesto razmisljam, mozda sam jos 2008 trebala upisati bosanski jezik, ali dobro sad.

Nastavnica kojoj se ne mogu sjetiti imena. Ali to je u redu. Jer postoje ljudi kojima znam i ime i prezime, a ne pamtim ih po dobrom.

A nju pamtim. Kad nam se tek predstavila bilo mi je cudno otkud Hrvatica da predaje bosanski jezik.
Sta sam ja znala, jos nisam ni iz pelena izasla.

Njen lik i glas pamtim, kao da je sad gledam i slusam. Bila je jedna od onih zena kakve vidjamo na filmovima.
Prije svega, dama.

Blago je govorila. Imala je dovoljno autoriteta i nikad nije dosla u situaciju da mora povisiti ton na nas. Bilo je dovoljno da spusti naocale na pola nosa, pogleda nas znacajno, i sve nam je bilo jasno.

Njena kratka, plava kosa je uvijek bila uredna i sve je bilo na svome mjestu. Nikad nije dosla neuredne kose ili neprikladno obucena. Mislim da smo joj mi bili posljednja generacija, ali nisam sigurna.

Oduvijek sam imala dobre odnose sa takvim nastavnicama, profesoricama. Ona mi je poklonila moj prvi album za postanske markice koje sam tada skupljala. Ne moram vam ni reci da taj album jos uvijek imam.

Jedne prilike sam vidjela zenu u gradu. Nisam sigurna da li je to bila ona, ali je tako licila na nju. To je bilo u srednjoj skoli. Nisam se htjela javiti jer sam se bojala da me nece prepoznati nakon toliko godina.

Voljela bih da se mogu sjetiti imena…

 

Vise ne znam da sam neke ljude posebno voljela, ali sam mnoge postovala zbog onoga kakvi su bili.

U srednjoj smo dobili profesoricu sociologije koju su svi blago receno mrzili, a ja sam je ono pravo zavoljela jer je bila totalno kul zena.

Nije nam davala pardona, i stvari je rijesavala po kratkom postupku. Postavila nas je odmah tamo gdje nam je mjesto. Bili smo jako bezobrazni jer smo mislili da to pali kod profesora, ali Azra je bila teska kategorija.

Naizgled blaga i nejaka, a ustvari snazna zena koja je cvrsto stojala na zemlji i znala je koliko vrijedi. Nije dala da je zezaju bubuljicavi klinci.

 

Jos jedna slicna njoj bila je Mirsada. Za razliku od Azre, ona se nikada nije nasalila s nama. Azra je znala opustiti se s nama, ali hemicarka nikada.

Mirsadu sam postovala jer je bila izuzetno pravedna. Recimo mene je cijedila po 15 minuta za dvicu. A odlikasa dok pita dva tri pitanja da peticu. E sad neko bi rekao da je nepravedno, ali nije. Ona je mene mrcvarila samo da bi mi dala makar tu dvicu.

Jedne prilike se nasalila s nama. A mi divljaci odmah u smijeh sa zenom. I rece nam tad da se vise nikad nece salit s nama jer izgubimo kontrolu 😀

Razrednik Zdravko je bio lik kakvog rijetko srecete. Naizgled grdosija, izraz lica koji govori kako je gruba osoba, a u stvari dobrica.

Mnogo se salio s nama, brinuo za nas. Savjetovao, razgovarao. Jedne prilike smo ga cak nagovorili da stavi neku periku pa ga slikali.

Kad su stigli ljetni dani vodio nas je na Ficibajer, onako, cisto da posjedimo malo i rostiljamo.

Profesorka engleskog. Iz osnovne me nasla i u srednjoj. Ali mi je drago da je to bas bila ona, iako sam svima pricala da je ne volim.

Zena cvrste ruke, ponekad zajedljiva, ali je drzala konce u svojim rukama. Da ona nije bila takva mi danas ne bi znali ni jednu rijec engleskog.

Sto se tice one jedne godine studiranja u Tuzli, nije nesto bilo posebno. Bilo je i dobrih i losih profesora, ali nisu mi bili nesto posebno dragi. Osim asistentice bosanskog.

One ostale sam zafrkavala, neke sam izbjegavala, s drugima se opet svadjala.

 

Uzivala sam u predavanjima onog lika Adiba Djozica. Toliko je on bio duhovit na predavanjima da su nas znale suze obliti od smijeha.

Poslije bi nas oblivale na ispitu.

On je bio drugaciji na svaki nacin. Za njega bi trebala posebna prica da se pise, ali smatram da ja nisam prava osoba za to jer ga nisam imala priliku slusati duze od jedne godine.

Bio je i jedan profa sto nam je likovno predavao. Doduse on se samo jednom pojavio na ispitu. Ali je neka dobrica, vidi mu se na licu.

Tako ja radim ispit, veze nemam, a ne mozes izaci dok se ne zavrsi. Uredno predam papir, izvadim sendvic kad ce ti on : “Tako je kolegice, bitno je da se covjek najede, a ispita ce biti, nemojte se sikirati.”

Pravo drag covjek.

I onaj iz muzickog. Ono jednom sto se pojavio, odrzao nam govor o ispitima i hohstaplerima koji uzimaju pare za ispite.

Totalno je bio na nasoj strani, prozvao ove nezasite lopove. Mislila sam da je to samo gluma.

A onda sam vidjela kakvu konzervu vozi. Jest da je muzicko u pitanju, ali on da je htio uzimat lovu za ispite, mogao je.
Drago mi je da nije.

Cijenim takve ljude, a onim drugima zelim da se pamet vrati u normalu i da obavljaju svoj posao posteno.

Eto, opet ja oduljila.

 

Kako sam se sinoc, sasvim slucajno, dotakla teme profesora smaraca, danas cu da pisem o onim posebnim ljudima koje pamtim i dan danas, nakon toliko godina.

Uciteljice su posebna bica za mene. Ona nam predaje, uci nas, prica nam, brine se ako nam se nesto desi, postaje zamjenska mama jer sa njom provodimo najvise vremena.

Ja sam imala mnogo ucitelja i uciteljica. Prvi je bio ucitelj u Austriji, dok sam jos bila izbjeglica. Mnogo me volio, i cesto me odvajao u svoju kancelariju da tamo ucim, jer su druga djeca znala biti nemilosrdna prema meni.

Razlog je bio jedan jedini: nisam bila njihova. Mrzili su strance, kao sto i danas mrze.

Ucitelj je bio divna osoba, pomagao nam je, cinio casove zanimljivima, trudio se oko nas. Na kraju skolske godine donio mi je punu kutiju teniskih loptica. To su bile njegove loptice koje je cuvao jos od malena, i poklonio ih je meni. Maksuz kuci dosao da mi to uruci. Mozete misliti koliko to jednom djetetu znaci.

Umro je ucitelj. Davno.

 

Poslije njega sam imala jos troje ucitelja. Zadnja je bila Almira, ona mi je bila uciteljica u Gornjem Rahicu. Tamo smo doselili jer je nasa kuca u Brckom jos uvijek bila zauzeta.

Ona je bila blaga zena, izuzetno lijepa, svi smo je voljeli i divili joj se. Bila je dobra prema nama, iako je znala ponekad i povisiti ton na nas. Cak smo bili i na njenoj svadbi.

Srela sam je prije nekih 6 godina. Mnogo se promjenila, ali je i dalje jednako lijepa.

Postoje ljudi koje pamtim jer su mnogo voljeli svoj posao. Recimo profesorica biologije u srednjoj je bila toliko vedra zena, inovativna, zanimljiva. Na njenom casu mi bas nikad nije bilo dosadno.

Uvijek je smisljala neke nove nacine na koje mozemo uciti, a ne samo prelistavanje knjige i ucenje napamet. Znala nas je izvesti u prirodu i tamo bi imali cas.

Podrzavala je nase ideje, ma kako nekome bile blesave ili neostvarive. Jednom prilikom je srela mene i prijateljicu u parku, a mi smo tada plele neke narukvice i ona se toliko odusevila da je odmah zatrazila jednu za svoju cerku.

Ocjene nam nije poklanjala i zbog toga sam je jos vise cijenila. Nisam voljela petice koje nista ne znace.

U osnovnoj skoli imali smo nastavnicu Ruzu. Predavala je informatiku. Jedna divna zena. Doduse tad sam i ja sa informatikom bila prisnija nego sad. Isla sam na dodatne sekcije jer je to za mene znacilo vise vremena provedenog za kompjuterom.

Ohrabrivala nas je kad smo se bojali. Ja se tacno sjecam sestog razreda i prvog kucanja na tastaturi. Drhtala sam. A vjerujem i svi moji vrsnjaci. Ona nas je uvjeravala da nista ne mozemo pokvariti i da ce sve biti u redu. I bilo je. Rasturali smo, ucili smo, upijali znanje kao spuzve.

A tek kad smo vidjeli prvi laptop! Pa raspametili smo se 😀

Uvijek nam je pricala da ce doci dan kad kompjuter nece biti luksuz nego potreba.
Bila je u pravu, ti dani su odavno vec dosli.

Sjecam se da nam je tad Ruza govorila kako je bila na nekom sajmu. Pricala je kako ima racunar na kojem sve radis prstima. Dotaknes ikonu prstom, ona se otvori. Mi smo bukvalno zinuli od cudjenja.

Nismo vjerovali da bi takvo nesto moglo postojati. Smatrali smo da se to ne desava u nasem vremenu, i da to necemo dozivjeti da vidimo. A gle cuda, danas je sve zivo upotrebljivo na samo jedan dodir prsta.

 

Voljela sam ljude koji su donosili nesto novo. Takva je bila i profesorica bosanskog, Naida. Bosanski mi je uvijek bio najdrazi predmet, a ona je samo produbila tu ljubav.
Njene lektire nikad nisu bile dosadne. Nije trazila od nas da ih pisemo, samo da citamo.

Onda bi razgovarali medjusobno i ona bi kroz pitanja shvatila da li smo zaista procitali ili ne.

Kad su je zamjenili bilo mi je tesko navici se na ponovno pisanje lektira, jer sam smatrala da je to glupo, nepotrebno. Davala nam je savjete, slusala je nase probleme, znala je kako disemo. Bilo nas je samo sedmero na casu bosanskog. Bili smo prava mala porodica.

Pamtim neke naizgled sitne stvari, ali te su se stvari toliko urezale u moju glavu da mi se cini kako ih nikad necu zaboraviti.

Kad ovako razmisljam, imala sam zaista lijepo skolovanje, i ljude zbog kojih je sve to vrijedilo. Bilo je toliko divnih predavaca da je steta ne spomenuti sve makar recenicom, dvije.

Da se ovo ne bi oduljilo, poslije cu pisati o ostalima.

Imala sam neku temu, ali mi se ne da  sad pisati o njoj. Mozda sutra, mozda neki drugi dan.

Posto se niko od ovih kobiva dizajnera nije oglasio, morala sam opet ganjat neke slike.

Ali nisam ni to uganjala. Nesto nemam ideje kako bih sad uredila malo svoju stranicu.

Vidim da su se neke promjene desile. Mozemo stavljati vece slike.

Plus ono sto sam ja prije kopirala kodove da mi izadje slika, sad ide puno lakse, samo ucitas sliku.

Ali je problem sto sam ja sad naucila da kopiram kodove, i ne znam u koji sam ono dodatak kopirala. Haj nema veze, snaci cu se i ovako, iako mi je plaho zao sto nemam one sitnice koje sam imala prije ove “migracije.”

Ja ba, nesto sam kontala, jes da ima 30 tema, al haman bih ja htjela neku drugu. Eto ako ja mogu sebi da izaberem a vi da nam ubacite i 31 temu, ha, sta kazete? 😀

A ove sto se slabo koristite mozete i obrisat, sta ce nam.

Primjetila sam da raja slabije pise, pa onda moram ja dva posta dnevno 😛

Ima neki novi lik, nervozni hodza, bas me zanima sta li ce on da pise.
Evo bas sad odem na profil mu, ali nije se taj post pokazao na naslovnoj. Hodza veli zavrsio medresu, a nije htio da bude hodza.

Eto sad mi bas sinu jos jedna tema, to skolovanje uzalud. Jer kako god okrenes, uzalud je ako ti to ne volis i ne zelis time da se bavis.

Najbolji primjeri uzaludnih skola su neki nastavnici i profesori. Ne mozes postici nista dobro ako ne volis posao kojim se bavis.

Naumpade mi moja nastavnica historije. Toj je zeni toliko bilo dosadno na vlastitom casu, ja to u zivotu nisam vidjela.

Jedne prilike je cak izjavila kako joj je mrsko da pise po tabli. A ja sam te casove prezivljavala tako sto bih odmah, na pocetku casa pitala da idem u WC.

I tako pola casa ja nju smaram, od pola casa ona mene pusti. I ja onda odem zezam se sa dezurnim ucenicima, malo protegnem noge i vratim se. Smor, sta ces.

I onaj Enver Halilovic u Tuzli. Samo sam jednom dosla na predavanje iz filozofije i pokajala se. Bolje da ni to jednom nisam.

Em sto covjek cita iz vlastite knjige, em sto ono nema smisla. Cak sam negdje zapisivala one recenice “niđe veze” da se imamo cemu smijati, jer ih je bilo nemoguce zapamtiti.

Jedva mi je na kraju dao potpis da ovjerim semestar.

Jos je jedan smarac bio, demokratiju predavao. Sa njim sam se i svadjala jedne prilike, al eto, bilo pa proslo.

Uglavnom, ne znam kako se ovaj post pretvori u post o nastavnicima smaracima, ali sljedeci put bih mogla pisati o onim ljudima koji stvarno vole svoj posao i koji su rodjeni da poducavaju.