Najljepsi su ramazanski dani.

Covjek se trudi da ostavi po strani sve ono lose, trudi se da radi dobra djela, cuva svoj jezik od ogovaranja.

Pamtim zimske Ramazane. Prvi Ramazan koji pamtim je onaj u Rahicu, selo kod Brckog.

Pamtim ga jer je prvi put obiljezen. Do tada sam isla u mekteb ali se ne sjecam da smo postili, ne znam.

U Rahicu, a i danas kad  odem u Brcko, u daljini mozes cuti bubnjara koji budi postace na sehur.

To mi je isprva bilo cudno i cak sam se prepala kad sam ga cula prvo jutro. Ne znam odakle ta tradicija ali mi se svidja. Poslije sam znala maksuz ustat i cekat ga. Nisam palila svjetlo da bi on duze ostao kraj nase kuce. Jer on se nije micao dalje dok se ne uvjeri da te probudio.

Meni zrak mirise drukcije kad je Ramazan. Sve je nekako mirno i svi su okupirani samo ibadetom.

Naravno da je poseban i po tome sto zene spremaju najljepsa jela. Recimo u Brckom se tahrana sprema samo dok je Ramazana. Mimo njega nikad. Pa mi bilo cudno kako se u Krajini tahrana jede svako malo. Uvijek sam mislila da je to specijalitet koji se samo uz Ramazan jede.

Neki dan sam imala bas jaku glavobolju i jedva sam cekala iftar. Razmisljala sam sta da pravim i odlucila sam se za najjednostavniju varijantu. Em mi nije bilo do kuhanja, em smatram da je jedna od svrha Ramazana prisjetiti se kako ima ljudi koji su gladni veci dio svog zivota.

Posolila sam kajmak i umakala hljeb.

To je bio nas specijalitet poslije rata. Rat ne pamtim ali period poslije njega itekako. Radovala sam se kad mama stavi na tanjir kajmak iz casice. Tad se nas tri okupimo i umacemo hljeb.

Ovo je vrijeme da se podsjetim gorih vremena i zahvalim Allahu na svemu.

Tu casicu kajmaka postepeno je zamijenilo meso, raskosna jela, velike kantice kajmaka…

A ja mislim da smo bas u svoj toj poslijeratnoj nesreci bile najsretnije kad se okupimo oko jednog tanjira sa najskromnijim jelom.

Eto tako je to bilo kod mene neki dan,isto kao i prije dvadesetak godina, samo sto sam se ja sad pocastila cokoladnim mlijekom.

Neki dan sam imala “raspravu” na temu vjere.

Momak pravi grupe, pa ih k’o ono nesto promovise, pa et’ kobiva treba omladina da klanja. I naravno, dosadio svima, niko mu ne dopusta da objavi u vec uigranim grupama.

Otkud ja u toj prici? Haj’ odlucim ja njemu kobiva pomoci, malo promovisat to, al’ mrsko je meni, jer znam da je vise svima dosadio.

I fino mu kazem da mu je pristup pogresan, da moraju ljudi od njega dobiti povratnu informaciju, ako on misli sad nekako da afirmise tu omladinu da se vise posvete vjeri.

Ali jok, on objavi i onda samo suti, nece ljudima da odgovori na pitanja, niti da pokrene razgovore. Stava je da se klanjati mora i to je to. U redu, to je istina, ali moras to ljudima prenijeti na jedan suptilniji nacin, polagano, ne ide sve odjednom kako bi mi htjeli.

Ali ne da on meni do rijeci, on svoje pa svoje. Klanjat se mora i nema veli price.

I zapitam se ja, da li bih danas uopste mislila o vjeri da prije neke dvije godine nisam naletila na tekstove od dvije predivne zene. I zahvalim Allahu sto nisam naletila na nekog poput ovog momka.

Kako sam dosla do tekstova ja ni sama ne znam. Sta sam ukucala u pretragu, pojma nemam.

Znam da sam prvo citala tekstove od Ammare. Jeste, znate je vi 🙂

Znate kako ona lijepo pise o vjeri Allahovoj, i kako je milina slusati, i kako tacno pogodi tamo gdje treba bez da je dosadna, ili naporna.

Druga zena je Nadja Dizdarevic, koju sam imala priliku i upoznati.
Tesko mi je rijecima  opisati  koliko sam zavoljela te dvije zene iako ih nisam znala, nisam imala pojma ko su one, odakle su. A Allah je dao da ih zavolim u Njegovo ime, jer su svojim rijecima osvajale moje srce i ja sam sve vise i vise citala, trazila, ucila.

Pocela i klanjati, molila Allaha da dozivim Ramazan i da ga ispostim, pa se i to desilo.

Allah je dao da nailazim na prave rijeci u pravo vrijeme. Cudno je to kako stvari gledas drugim ocima, kako u svemu vidis blagodat.

Hvala Allahu na ove dvije predivne zene, i na svakom insanu koji rijecima dopire do ljudskih srca i priblizava im Kur’an i vjeru u Allaha dz.s.

To naravno nije garancija da cemo i ostati takvi, jer insan se svaki dan bori. Ja sam danas puno slabija nego prije dvije godine, da li sam se prepustila sejtanskim spletkama, da li sam jednostavno lijena, ne znam.

Znam da je svaki dan borba sto sa samim sobom, sejtanom, pa i ljudima. Molim Allaha da ne izgubim na kraju, i da ponovo pronadjem put nazad, i da se moj iman ucvrsti.

I molim Ga da mi ukrsti puteve sa dobrim i iskrenim ljudima pored kojih ce moja vjera da jaca, i da me ne napusta i ne zaboravlja, cak i kada zalutam i skrenem sa pravog puta.

Amin.

Puno sam bolje od sinoc, jer samu sebe ucim da sto prije ustanem nakon pada.

Helem, kontam ja kako sve ovo nije ni lose.

Eto, rodica objavi neku sliku sa halvom, ja nesto malo prokomentarisem, posto sam svakom loncu poklopac, al’ i toga treba da se okanim.

Shvatim da tu rodicu nisam vidjela od kako se udala. Nikad joj nisam otisla, ne znam kako joj se djeca zovu, a ima cetiri sina :/

I nismo mi u zavadi, nije mi nikad ruznu rijec rekla, niti sam ja njoj, nego jednostavno se ljudi udalje bez razloga.

Eto, radujem se sto cu je ako Bog da obici, i ne samo nju, nego i ostale rodice i rodjake.

Radujem se Amri i Tratincici, radujem se Ramazanu u Brckom, radujem se teravijama u Rahicu, setnjama pored Save.

Ne, nisam odustala, samo sam malo zastala.

Nego, posto je sve u duhu Ramazana, mozda i nije lijepo prvu noc da sve kvarim, ali stvarno???

Bila sam na prvoj turbo teraviji.

Nije mi se svidjelo. Plakalo mi se jer je zbrzio ko ono samo da je otrese sa dnevnog reda.

Da ne kazem da nista nisam stigla. Negdje na pola sam se totalno iskljucila i samo isla gore dole.

Vjerujem da cu sutra imati upalu misica.

Covjece k’o da sam maraton trcala. Zalosno, tako mi Allaha zalosno.

Umjesto da ovaj mjesec iskoristimo sto vise u ibadetu, sto zajednickom, sto pojedinacnom, u nas sve na ho – ruk.

HAhahah i jedina sam bila u abaji, zene su me pogledale ko da sam u najmanju ruku kandidat za zenu Bilala Bosnica 😀

 

Ne vjerujem u teorije zavjera i stvarno se trudim da budem pozitivna maksimalno.

Ali kad te nece, bas te nece.

I ne znam kako sama sebi da objasnim gdje su nestala dva papira.

Stvarno nisam bila negativna i vjerovala sam da ce ovaj put sve doci na svoje. Ono ja na konaku kod Krajiskinje, predajem sutradan za vizu, pakujem majicu i hemijske od voxa, nadala se da cu prvi dan zapostit u Saraj’vu, al’ neces majcin sine.

Umjesto toga imam strasnu glavobolju jer su dva papira nestala. I da se  razumijemo, nisam neodgovorna, pazim papire, svaki ima svoju fasciklu, sve je sortirano.

I nema  ih kod mene, nema ih u Austriji, sto mene dovodi do zakljucka da su u zemlju propali, ma koliko nelogicno zvucalo.

Sad bi ova jedna mamina prijateljica rekla da  mi je neko nacar’o sihira il nesto tako 😀

A ja bih voljela da odmorim mozak negdje na planini, da me niko ne dira, da me niko nista ne pita.

I stvarno bih voljela da mi neko napise pismo. Ono, pravo pismo.

Na papiru, u koverti, sa postanskom markicom. Da vidim pravi rukopis.

Jutro je pametnije.

 

 

Imas tako zena koje svasta trpe. One kazu da saburaju.

Upoznala sam uspjesne zene kojima ne treba muskarac da bi ih izdrzavao. Ali, one ga i dalje drze kraj sebe, iako je on potpuno beskoristan.

Nikad se nisam usudila da ih pitam zasto, jer su to ipak zene starije od mene 20 i kusur godina, i ne shvataju moje razmisljanje.

Ali, same se one ponekad otvore pa kazu neku rijec.

Ocigledno je da su nezadovoljne muzevima. A kako i ne bi bile, kad je sve na njihovim plecima.

Jedna kaze da djeca nisu u redu kad se roditelji razvedu.

Slazem se da odrastanje bez jednog roditelja ostavi posljedice, ali ih ostavlja i odrastanje u disfunkcionalnoj porodici.

Druga opet govori da ne zna sta bi oni bez njega, on je glava porodice, moraju ga cuvati.

A zasto, sta ta glava porodice radi da bi ga morala tako cuvati k’o oko u glavi?

Vidim uspjesne zene koje obave tonu posla danas, i niko ih ne upita ni da li su umorne. I nakon tog posla, ceka ih jos jedan. Operi, skuhaj rucak, obuci mu carape, skini mu carape, dodaj mu kais, nadji mu gace, postavi rucak, operi sudje, daj mu peskir, obrisi kupatilo poslije njega, pokosi travu umjesto njega, iznesi smece, odrezi mu nokte, isturpijaj mu nokte da gospodina ne grebe, izmasiraj ga, namazi ga kremom.

Da ne govorim kako mu jednu stvar mora ponoviti hiljadu puta da bi je on uradio.

Ironija je da se takvi pojedinci busaju u prsa kako su oni super muslimani, vakat ne propustaju, ali kad je u pitanju brak tu su prilicno zakazali.

Ali ne misle oni to tako, jer svi to odobravaju. Nekako je postalo normalno da je zena sinonim za rasplodnu kobilu. Sve vuce na sebi, i jos mu plus djecu radja. I ne bi trebala da se zali, jer zaboga udala se, sta hoce vise.

Taj isti osim sto je beskoristan, jako je naporan. Ponekad cak i agresivan. Znaci ima sve, tetose ga k’o malo dijete, ali im ne da mira. Izmislja samo sta bi jeo, gdje bi hodao, kako bi mucio narod oko sebe.

Nije mu ni do koga stalo, osim do njega samoga. Potpuno je operisan od tudjih emocija. Njega ne zanima da li je neko radi njega tuzan ili ljut, da li je nekoga nasikirao ili uvrijedio.

On se zabavlja samo svojim prohtjevima i bitno mu je da je njemu sve potaman.

Egoista – zar ima gora vrsta insana?

Drago mi je sto islam dopusta razvod braka, i zao mi je sto se zene dvoume oko toga.
Ako nesto ne ide prekini to, sasijeci u korijenu.
Bolje je i jedan dan prozivjeti sam a rahat, nego godine sa muzem koji ti ne da mira.

I nije sramota, sto bi bilo!

Veca je sramota hodati modra a lagati da su te vrata udarila.

Veca je sramota hvaliti covjeka koji pohvalu ne zasluzuje, koji ne propusta priliku da osramoti tebe ili bilo koga pred masom svijeta.

Jer na kraju, niko ti nece ni hvala reci…
Nece reci da si bila hrabra, nego glupa jer si to trpila.

Tako da, ne mijesaj sabur sa trpljenjem.

 

 

Jucer sam vam obecala pisati o necemu lijepom.

I zaista, odveli su me u oazu mira. Nisam imala pojma da idemo sjediti kraj Une.

Medjutim, nije to kao dosad sto sam sjedila kraj Une. Ovo je mjesto pravi dragulj.

U pitanju je Bosanska Krupa koliko sam ja shvatila. Tacnu lokaciju ne bih znala odrediti, ali evo ima ponesto napisano ovdje,

Sa glavne ceste se silazi na makadam i vozi se do kampa. Tako je blizu, a tako daleko.
Jer kad jednom udjes u ono zelenilo, gotovo je. Buku sa ulice vise ne cujes.

Sve sto cujes je hucanje rijeke i pjevusenje ptica.

Prelijepo, ama bajkovito mjesto. Sve je pod konac, trava pokosena, cvijeca na sve strane( koje nazalost nisam slikala), stolovi, klupe.

A pogled na Unu je neprocjenjiv. Postoje male stepenice kojima se mozete spustiti skroz do rijeke.

 

Izgubila sam se u toj ljepoti. Ne mogu vam rijecima opisati ono sto su moje oci gledale.

Ta prelijepa boja Une, na mjestima tirkizna, na mjestima tako bistra da vidis svaki kamencic u vodi…

Do rijeke, kao i do samog kampa se moze doci sa vise strana. Postoje staze, stepenice, gdje god okrenes, dolazis do zlatne sredine.

Na ulazu sam vidjela nekoliko satora, da li se iznajmljuju, ne znam. Vjerujem da postoji mogucnost iznajmljivanja i boravka u kampu.

Ko voli da pobjegne od telefona, laptopa, automobila, gradske buke, ovo je pravo mjesto za njega.

Definitivno mjesto na koje bih se cesto vracala. A ako vas put nanese, pa svratite.

Gdje prestaje svijet, tu pocinje bajka.

Kako sam danas imala nesto lijepo da vam pisem.

Ali nisam uspjela prebaciti slike, tako da ce post sacekati do sutra, nadam se.

Mislim da ce vam se dopasti mjesto koje su mi danas otkrili. Pomalo je nestvarno.
Barem meni, volim takva mjesta.

Naizgled jednostavna, a ustvari je jako tesko danas naici na takve ljepote.

S obzirom koliko malo pazimo na nasu domovinu, pravo je cudo da imamo takve dijamante u svojoj  blizini, a jos ih nismo otkrili.

Mislim super je to sto takve dragulje ne otkriva puno ljudi. Jer uglavnom unistimo ono sto je dobro i vrijedno.

Jah, nisam vam rekla da me krenulo sa nagradnim igrama, naumpade mi sad, kako spomenuh anamo na fb Ingeu.

Sad sam od drugih dobila dva labela, jes da se nisu pretrgli, al’ de sad. Kazu poklonjenom konju se ne gleda u zube 😀

Lijepa neka stranica, nisam jos nista od njih narucila, ali pohvalno sta su cure napravile.

Izradile su Ramazanske planere, i nevjerovatno je kojom brzinom su prve rasprodali. Ove godine opet imaju planere, pa mozda cak i narucim jedan.

Evo sad opet imaju neku nagradnu igru, posadis cvijece, uredis avliju, posaljes sliku i mozes osvojiti neku nagradu.

Ramazanski planer je na Facebooku, koga zanima, neka pogleda 🙂

Nasu mrsku Captchu su zamijenili sa necim mnogo zanimljivijim.

Cuj nisam robot 😀

Prvi put sam se s telefona susrela s tim novim kodom, sta li je vec, kako da ga nazovem.

Ali nije to ni bitno. Nego, neki dan mi sinu zasto nam nudi neka jela 😀

To je on nas pratio, i gdje smo o cemu pisali, to su nam i nudili.

Recimo kod Krajiskinje uvijek potegnemo temu janjetine, teletine, vaJik se vodi rasprava o kruhu i hljebu.  I logicno njen onaj uvijek trazi da oznacim tamo neko meso ili neki hljeb, pardon kruh 😀

Kad sam neki dan komentarisala kod possuma, izbacio mi sladoled. A znate da nas je zezao da se pocastimo sladoledom.

Ima onaj blog o vinu, pa kontam zbog toga nekad izadje i vino.

Al’ majku mu staru nikako ne kontam onaj susi ???????

Jel’ iko spominj’o susi?

NIje niko!

I odakle taj susi jel zna iko 😀

 

Sjecam se scene iz davnih vremena. Bila sam drugi razred osnovne skole.

Tada je moja adresa bila u Velikoj Kladusi.
Uglavnom bila je jedna zena u komsiluku koja je jagode nazivala malinama, a maline jagodama.

Mene je to nerviralo i uporno sam joj govorila da to nije ispravno.

Sve u svemu, nije nam dala ni da ih primirisemo, pa smo mi nekako pruzali ruke kroz one rupe od ograde i ubirali pokoju jagodicu ili malinu.

Bilo je to vrijeme kad je jagoda bila luksuz koji mi sebi nismo mogli priustiti. Zapravo malo toga nije bilo luksuz. Poslijeratno doba, mama nezaposlena, dvoje djece..

Pozeljela sam da jednog dana imam jagoda i malina u izobilju. I zaboravila sam na to, ali sam se danas sjetila tog dana kao juce da je bio.

Pozeljela sam da jedem bez da iko galami na mene, ili da me tjera po basti.

Danas sam brala maline i  usput se najela ko nikad u zivotu. Jesam ih prosle godine kupovala, ali nije to to k’o kad uberes svojom rukom.

A prije toga sam se i jagoda najela, tako da mogu reci: Moj san iz djetinjstva se ostvario!

Mozda nije puno, mozda je beznacajno, ali sam sigurna da bi onoj djevojcici mnogo znacilo. Danas sam, na trenutak, bila opet ta djevojcica.

Mozda se nisu ostvarili svi, mozda i nece, ali je lijepo sjetiti se da si nekad sanjao upravo to sto si danas dozivio.

Lahko je izdrzati dan.

Danju se zamaram svim i svacim. Seoskim kahvama, tracevima cije glavne aktere ne poznajem, ali klimam glavom kao da ih znam sto godina.

Zamaram se vremenskim prilikama.

– Zaboga, danas je tako vruce.

– Da barem hoce kisa.

– Da barem.

– Sad je prilicno ugrijalo, kako li ce tek za Ramazan.

– Eh, kako li ce se postiti.

– Najavili su kisu na federalnoj, da hoce barem ove basce da nakisnu.

Rijeci prolaze kroz moje usi, a ja ih ne cujem, ne registrujem. Lutam. I shvatam da ne mogu racunati ni da ce se najjednostavnija stvar desiti onako kako sam zamislila.

Dok pricaju o XY komsinici kako je uradila ovo ili ono, kroz moju glavu prolaze razne misli.

Voljela bih da mogu sve samo izbaciti iz sebe. Voljela bih da mogu zaplakati kad me stegne. Voljela bih da ne sanjam tako ruzne sne.

Ma znam ja da ne moze biti mimo onoga kako je odredjeno. Svjesna sam, nisam mala.

Pokusala sam da ne mislim, ali taman kad izguram dan, misli me sacekaju u mracnoj sobi. Ne daju mi da zaspim, i nije mi ugodno tako.

Nema te sobe, ni tog kreveta koji bi me natjerao da zaspim kao beba. Da sklopim oci i utonem u san, da se probudim naspavana.

Ne znam da li sam negativna i pesimisticna. Znam da ce biti sve u redu, ali ne znam kad. Samo sam malo umorna. Suvisno je pricati o onome sto je moglo biti drugacije.

Ali bih zaista voljela da su me slusali kad sam pricala. Da su me tad shvatili ozbiljno, sad bi neke stvari lakse tekle.

Nema veze, stize nam Ramazan, barem ce noci biti krace.

Necu da se pitam sta me sljedece ceka, sta god da je, neka me saceka jos malo. Neka saceka da se samo malo odmorim i naspavam.

Lahko je izdrzati dan, ali noc me redovno nasamari..