Nocas smo izasli na pice, ja i moje cure. I zet moj buduci.

Posto ja jel momka od Tratincice zovem zetom. Logicno. Iako cu prije dobit pravog pravcatog zeta, u augustu ako Bog da 🙂

Otisli smo nas  cetvero na kafu, i samo sto smo sjeli poce nekakav vjetar.

Pozurimo u drugi kafic, da smo blize autu. I onda se spustio pljusak.

Prelijepo. Da me nisu pozurivali, ja bih sve natenane da dobro pokisnem.
Bas sam danas tesko podnosila vrucinu. Unervozim se nesto, Boze sacuvaj.

U gradu nista vala posebno. Osim sto ja ne mogu da vidim poznate face. Kao da su u gradu neki  novi ljudi, ili to samo mene nije bilo dugo vremena.

Ama nesto u zadnje vrijeme, ja k’o da i nisam ja.

Mozda je samo privikavanje u pitanju. Sinoc sam skoro do dva sjedila napolju. Pokusavala da doprem do jednog kamena. Malo se otvorio sinoc.

A sama sam sebi rekla da mi to ne treba vise u zivotu. Da pokusavam doprijeti do ljudi koji i bi i ne bi da se dopre do njih. Zasto komplikujemo?

Ma ne znam ni sto mi je stalo. Haman da se ja nikad necu opametiti.

A nije vala ni pod moranje, ne moramo svi biti pametni. I tako mi je mati rekla da sam ja pravo ono naivna.

Ali ja ne gledam na to hoce li me neko zeznuti ili nece. Ako sam zato naivna, neka sam. Lakse je preboljeti kad te zeznu nego vazda zivjeti u grcu i nekom strahu da li ce te zeznuti ili ne.

Ja sam sanjar, uvijek bila. Lomili su me, ali nikad nisu slomili do kraja.

Ja se i dalje smijem. I dalje nalazim trenutke srece i spokoja. I dobro ih upamtim jer mi izvuku osmijeh na lice kad se cini da je to nesto najteze. Kad niko ne gleda, predahnem. Ne volim da se slomim pred ljudima. I plakanje u javnosti mi se cini tako laznim, isceniranim da ja potiskujem emocije sve dok ne stignem na sigurno.

Onda sebi dopustim luksuz da otplacem i nastavim dalje.

Ali ne, nocas nema potrebe za tim. Sve je dobro. Osim ovog malog kamencica sto me zulja. Ne znam da li sam dobro postupila sa njim.

Pustam ga, i sam se javlja. Ne mogu reci da mi nije drago…

Koliko u vasem gradu kosta clanarina u biblioteci?

Kod nas, samo pet maraka za nezaposlene, ucenike i studente cini mi se. A za zaposlene deset maraka.

U Tuzli su studenti placali petnaest maraka, a vidi ovdje. Cijena je manje od sitnice. I ja se iskreno cudim kad neko ko ide na fakultet ili u skolu nema clansku kartu.

Hej ba, pet maraka. Godina dana. Doduse meni istice u decembru, jer ne prebacuju  clanarinu u novu godinu, ali ipak. Uclanis se u januaru i godinu dana citas knjige za samo pet maraka.

Nego, ima li ko kakav prijedlog sta bih trebala procitati. Trenutno citam Nuru Bazdulj Hubijar jer bas volim njene knjige, a cesto su mi preskupe da ih kupujem.

Samo nemojte Orhana Pamuka 😀 njega sam jednom pokusala citati i nisam odmakla dalje od dvadesetak stranica.

Bivsi kolega popisivac mi je rekao da obavezno moram procitati Bracu Karamazov. Je li neko od vas citao tu knjigu?

Nekad sam citala naucnu fantastiku. Sad to ne dolazi u obzir. Stephena Kinga sam citala ko luda.

Nego eto, ako imate prijedloge pisite. Ja idem nastaviti citanje jer me to malo smiruje.

Plaho me nervoza hvata zbog ovih vrucina.

 

Opterecujete li se i vi nebitnim stvarima?

U mojoj porodici je odavno postojalo ono pravilo: “Ostavi, mozda zatreba.”

Tako sam i ja od malih nogu postala sakupljac. Mnogo sam pazila na svoje stvari, odlagala ih na jedno mjesto, cuvala godinama.

Sreca pa je mama to rjesavala dok sam bila dijete.

Kad sam odrasla, sakupljanje nije prestalo. Od nepotrebnih novina, odjece, obuce, sitnih uspomena, svesaka iz skole..

Shvatila sam da oduzima mnogo prostora, a i vremena kad cistim, jer sve to valja maknuti, pa obrisati prasinu, opet vratiti. Najbolje u svemu tome je sto te stvari nisam nikako ni dirala.

Sto se tice kozmetike, toga sam imala na izvoz. Kreme, losioni, gelovi za tusiranje, samponi, lakovi, sminka. I naravno, imala sam one standardne koje uvijek koristim, a ovi su stojali po strani.

Onda sam polako pocela da bacam. Pa svaki put nesto ipak ostavim. I sve do neki dan ba. Sve pobacam!

Dvije pune vrece odjece, obuce, svesaka, uspomena. Nista to covjeku ne treba.

I to sam pobacala sve ono sto je upotrebljivo. Prvo mi se nije dalo da nosim to negdje, nekome, jer nisam imala vremena. A drugo, bez obzira sto sam ponekad tu odjecu oblacila, bacila sam je jer se previse raskomotim u tome.

A ne valja da covjek puno vremena provodi tako komotan, uvijek treba u nekim stvarima da se ogranici.

Nista mi od toga ne nedostaje, sto je za nepovjerovati, jer sam inace slaba na svoje stvari. Ionako kad sagledas covjek uvijek oblaci ono jedno te isto, par tih nekih kombinacija.

I sad sam rahat, rasterecena od nepotrebnih stvari. Jedino jos uvijek kupujem sampone i gelove kad su na snizenju, ali ne i losione. A ovo ostalo se svakako brzo trosi, posebno sad kad je ljeto.

I vise ne cuvam stvari za specijalne prilike. Svaki je dan specijalna prilika.

Uspomene stvaram u svojoj glavi, ne u svom zivotnom prostoru. Sto znaci da je i pola uspomena u obliku papirica, kamencica i sta  ti ja znam, zavrsilo u smecu.

Puno stvari opterecuje covjeka, ali stvarno. Treba teziti minimalizmu i imati samo ono nuzno.

Doduse postoje jos dvije stvari kojih ne mogu da se rijesim, a to je brdo peskira i posteljine 😀

A peskira svakako uvijek treba, tako da se njih jos necu rjesavati 😀

 

Provela sam lijep dan.

Otisla sa Sabinom na kafu, malo procunjala gradom da vidim sta ima, sta nema.

Poslije smo zgodile do Ficibajera. Sjedile tamo, ne znam ni sama koliko.

Meni se nije islo kuci, pa sam ostala jos malo sama.

Pokupim se i do jedne trgovine da vidim sta ima. I tako razgledam haljine i ulazi moja Amra, i ne skontamo jedna drugu. I pricala je ona sa prodavacicom, ja sam tek nakon dvije tri minute skontala da je to ona 😀

I malo tu promuhabetimo pa se zaputimo u Bingo. Tamo sve po starom, nisam nasla ono sto sam trazila.

Pa smo zgodile dalje do trgovine. Nasla sam super sandale ljetne, ali im je i  cijena super, tako da ce cekati bolja vremena.

Dosla kuci, malo dremnula, pa opet na kafu. I evo vratim se, kad mi salje Sabina konkurs za posao. Eto predala sam da radim u Konzumu, pa bome valjda sta bude.

Rece mi da se otvara i hotel do njega uskoro i da ce trebati radnici, a to je vec moja struka. Ako bude, nadam se da cu uspjeti dobit posao.

Nadam se da cu uspjeti, jer bolje je i za male pare raditi nego dzaba sjediti. Posebno sad u ovoj situaciji.

I jos mi je predlozila da se prikljucim stranki. Ni manje ni vise nego u HDZ da idem. Veli samo tako se moze uspjeti, jer smo Bosnjaci u hrvatskoj stranki.

Sta ja znam, batalila sam stranke vala odavno.  Onda bih i ja bila jedna od onih sto se uhljebila preko stranke.

A ne zelim taj epitet.

A mozda i nije vrijeme da biram. Dobila sam jos jedan oglas za posao, ali je daleko, a ja nekako jos uvijek zazirem od puta u nepoznato sama samcata.

Opet imam posla sa jednim kamenim insanom. I opet pustim Jamesa Blunta. I ne smatram da kameni nisu vrijedni mog vremena. Jesu, ako ga zele. Ako mogu nekome pomoci makar da saslusam, ja cu saslusati.

Ali ako neko nece, ni ja se ne namecem vise.

I opet nisam pisala o onome o cemu vec danima hocu 😀

Ne da mi se pa hajd’ 😀

I jos sam razmisljala kad nemam ideje za naslov, mozda je najbolje da stavim tacno mjesto s kojeg pisem, da ne kopiram Alkija pa da ne pisem clanak taj i taj.

Nego, evo, clanak sa dvosjeda 😀

Evo vec drugi clanak danas, a kako je krenulo mogla bih i treci napisati, jer mi se vrzma nesto po glavi zadnjih dana.

Posto su neki od vas spominjali tramvaja od starih blogera koji vam nedostaju, ja sam pokusala da ga nadjem na bloggeru.

Logicno, ukucala tramvaj, nema. Dok nisam jednom usla, kad ono blog i pise osvjezio tramvajsexualac.

I to je bilo to. Pocela sam ga citati jos u maju cini mi se.

I tako malo po malo, i sve sam danas procitala. Nije ni cudo sto ste ga spominjali, stvarno je simpatican lik.

To sam onako po pisanju zakljucila.

Na jedan post sam oplakala od smijeha, na moru negdje kad je bio 😀

Eh, prehladila sam se u po’ ljeta. Evo me kisem i jordamim oko kuce, i sva sam ljepljiva jer je toliko vruce da se sjedeci insan znoji.

To mi stvara blagu nervozu, ali kuliram. Sabur, sabur.

Ujede komaraca prestajem da brojim, nema fajde. Ne znam jesu li ih vec prskali.

Nana me sve pita volim li ovo, volim li ono. A ja hrani nemam zamjerke.

Bas sam po tom pitanju susretljiva, sta mi god izneses pojedem 😀

Juce jela dobru dinju.

I tako..

 

U petak sam bila kod rodice.

Nosi malu djevojcicu, i u oktobru bi trebala biti s nama ako Bog da.

Volim ja djecu, ali je poseban osjecaj kad uzmes dijete koje je rodio neko tvoj, cak i samim time sto sam nju slusala oci su mi zasuzile.

Mogu misliti kako je onda tek majkama. Kaze da se prvo zapitala kako ce je udat kad je cula da je curica.

Vec sad razmislja o tome kako bi se mogla jednog dana rastati s njom.

Prosle godine sam isto upoznala bebu od rodjaka i odmah sam se povezala s njim. To je taj najblizi rod, k’o da smo braca i sestre.

I imam jos jednu malu bebicu da upoznam od tecica. Njemu je tri mjeseca.

Gledajte mene voxovci kako sam ja sladak :)))

Sinoc smo izasli malo u setnju i na sokic, kad tamo momak prosi djevojku u centru grada. Raja se okupila, podijelili taj trenutak s njima i opet svako svojim poslom.

Bila sam i na Ficibajru, setaliste kraj Save. Nisam imala pojma da je motorijada, pa sam samo malo sjela, samo da udahnem miris Save.

Poslije sam se nasla sa bratom, pa je htio da idem sa njim da gledamo ono neko boksanje sinoc, ali nisam ja za te stvari. Uglavnom nas je pobijedio 😀

I da, jedan kamen je juce malo omeksao. Ali, ne nadam se previse 🙂

 

Ovaj novi bloger 56az me navede na razmisljanje o protestima u BiH.

Nisam bila tu kad su se odrzali, sad vec skoro zaboravljeni, protesti. Pratila sam koliko sam mogla i stvarno sam bila uzbudjena jer se narod napokon pokrenuo.

Medjutim kako je koji dan odmicao pocele su paljevine, neredi. To mi se vec nije svidjalo.

I kao slag na tortu neko je slikao tenkove, cini mi se da su bili na granici negdje kod Ukrajine.

Ali naravno sliku su proturili i svi su napisali da je to na granici sa Bosnom.

Opet je neko smisljeno ljude plasio nekim imaginarnim ratom.

Bila sam ponosna na svoj narod, ali kad sam vidjela da je grupa ljudi spremna sve da unisti shvatila sam da protesti nista nece donijeti.

I tako to obicno biva. Sve se zataska i zaboravi. Kao da nije ni bilo.

Ono sto nas uvijek zezne su te podjele. Ama mi ne mozemo nikako da se slozimo, nikako da budemo zajedno.

U Brckom im nije odgovaralo ko je izasao ispred naroda. Bio je to moj prijatelj, i pisali smo bas tih dana.

On je sa jos nekoliko ljudi izasao pred odgovorne sa zahtjevima ljudi. Eh kad su oni sprijecili paljevinu, vise moj imenjak nije valjao. Onda je bio peder, nacionalista, onaj koji zaboga pise o genocidu bez dlake na jeziku, onaj koji se slikao sa Natasom Kandic. Naravno popljuvali su ga Srbi.

Onda je izasao tekst  u kojem je jedan momak primijetio da nama ama bas niko ne pase. Pa se dosjetio da nadju zenu Romkinju, pomijesaju spermu od sva tri pripadnika konstitutivnih naroda, umjetno oplode zenu, pa cekaju prinovu.

Nakon dvadeset i kusur godina imali bi idealnog predstavnika za sve.

Stvarno zelim vjerovati da mozemo nesto promijeniti, i uvijek cu to podrzati. Ali vrijeme je da stavimo svoje interese iznad svega.

Zajednicke interese.

Glupo je razmisljati o tome kako se ko zove, da li ide u dzamiju ili crkvu, a u kuci mozda nema komad hljeba. Neimastina je najlaksi nacin da se manipulise narodom. Ali da smo svi slozni i da gledamo kako pomoci jedni drugima, stvari bi bile drukcije.

Ne, ja ne zelim bratsvo i jedinstvo. Ne onako kao prije. Ja sam za jedinstvo kad trazimo svoja prava. Kad trazimo radna mjesta.

Svakome zelim zivot dostojan covjeka. Na kraju krajeva sve je do naroda. Ali narod vjeruje nacionalnim strankama i uvijek pustaju da ih nafiluju mrznjom.

I sve dok pustamo da nas filuju bice nam ovako.

U Austriji sam bila na protestima protiv Pegide. Toliku navalu adrenalina nisam dugo osjetila, toliki ponos jer su ljudi na strani dobra i jer su slozni.

Nikome nije smetala marama, niti krst. Svi su se ujedinili radi opceg dobra. Nije bilo nereda, protesti su protekli uz muziku i parole protiv Pegide.

Ne moram ni reci da je njih bilo puno manje nego nas, i da su se na kraju pokupili ko pokisle kokosi. Graz je pokazao da ne trpi fasiste, nacionaliste, rasiste.

Pokazao je da zele suzivot sa svima.

A sta mi pokazujemo? Da zelimo nesto, ali se na kraju ne mozemo bas dogovoriti sta je to nesto.

I u svom tom neslaganju uvijek cemo povuci pitanje nacije i vjere i eto. A da ne pricamo kako najmanje izlaze oni kojih se sve to najvise tice.

Nase omladine nije sramota da penzioneri protestuju dok oni ispijaju kahve po gradu i smiju se onima koji vjeruju da nesto mogu promijeniti.

Vjerujem i ja, ali samo ako smo svi, ama bas svi jedinstveni.

 

 

Stigla sam oko oko tri juce. Put je bio dug ali eto nije bio nesto naporan.

Jer mi je bilo hladno i jer su me moje smijalice uspavale.

Ovdje je skoro sve isto koliko sam mogla da zapazim. Osim sto se vjerovatno neki kafic zatvorio, a otvorio neki novi.

Kazu mi moje habibe da ima novi restoran na Savi, a cijene veli studentske. Pa i to cemo da vidimo.

Ono na sto sam ja skroz zaboravila su komarci. Pa ne mogu da vjerujem koliko ih je sinoc samo bilo. Danas se naravno uveliko cesem.

U Buzimu jedva da sam i primjetila kojeg komarca zadnjih par noci. Ali zato svitaca ima napretek.

Bas volim gledati svice u ljetnim vecerima.

U Buzimu mi je mnogo nedostajala biblioteka. Zato sam odlucila ovih dana ponovo se uclaniti u nasu gradsku biblioteku.

Jest da nije vise na starom mjestu, sad je tu vijecnica, ali Boze moj. Posebna mi je to biblioteka bila i voljela sam ici tamo.

Kad se popnes na sprat neki stari etisoni i pod njima jos starije daske koje skripe sa svakim korakom. Unutra mali sto i knjiga u koju smo upisivani. Okolo stare police sa knjigama, stari prozori, pomalo prljavi.

Citaonica mi je bila najdraza. Ulazis na ona visoka vrata i tu pocinje tisina. Ogromni sto i stolice poredane ukrug. Jedan veliki prozor i nekoliko ljudi.

Ma koliko cudno zvucalo, nije bas lahko ponovo se navici na svoj grad. Najvise iz razloga sto sam naucila veci dio svog zivota sama biti. Ponekad mi samo treba da sutim, i ljudi to ne shvataju.

Ali dobro, kao sto rece jedna komsinica moje prije, skupljam nafaku. Dragi Allah tako dao da se nigdje ne smirim vise od pet godina i da uvijek neke kofere pakujem.

Trebala sam otvoriti neku agenciju za profesionalno pakovanje kofera, to mi super ide. Za nekoliko sati spakujem cijeli svoj zivot.

 

 

Zamisli 27 je stepeni a na meni jakna. Dobro su rekli lako je sa svitom treba ono mimo svita.

Uglavnom na putu sam za Brcko.

Juce me okrznulo auto. Udario me malo u ruku zamisli ba. Ali makar je stao da vidi jesam li ok.

I izgubim karticu. Vratili mi je momci u jedan sat poslije ponoci. I provjerim kredita ni na mapi i jos mi aktivirao neko sos kredit!

Pa ja 11 godina imam istu karticu i nikad u zivotu jos ne znam aktivirati taj sos da mozes uci u minus ako nemas kredita.

Ah moja Tratincica je napokon dobila diplomu. Sad je jel i zvanicno advokat 🙂

Jedva cekam da vidim svoje cure 🙂

 

Upravo sam procitala da u Brckom prave iftar za 2000 ljudi.

Hvala Allahu!

O ovome smo prije desetak godina mogli samo sanjati.

Kad sam s tetkom prvi put otisla nasoj kuci u njoj su jos uvijek zivjeli Srbi.

Sjecam se da me bilo strah. Izasla je zena, uljudna, pozdravila nas i primila u dvoriste. Cudno je kad te tudjin ugosti u tvome.

Ipak, dugo poslije strah je ostao. Mirisali smo ga u zraku. Svi su bili napeti i trudili se da gledaju svoja posla, da se niko nikome ne zamjeri, jer zaboga sve je bilo na nacionalnoj osnovi.

Tih godina, cini mi se od 2000ite pa nadalje, nismo smjeli stavljati marame na glavu. Nekako smo se uvijek bojali da nas neko ne presretne ili prepadne. Djeca smo bili. Marame bi stavili tek kad dodjemo u dvoriste jedne kuce gdje nam je bio mekteb dok nisu obnovili dzamiju.

O iftarima na otvorenom nismo ni mislili.

I hvala Allahu pa je dosao dan da hodamo uzdignutih glava. Hvala Allahu pa ljudi iftare na otvorenom i ponose se svojom vjerom. Hvala Mu sto se ezan opet prolama kroz Brcko i sto ga niko nije mogao ugusiti.

Hvala Mu sto je strah nestao, i sto nam je vracen nas grad.