Znas
li igrat
saha

– Mislim da znam
Sto pitas

– Fali mi kraljica
Zato pitam

 

 

Mislim da cu nocas spavati napolju.

 

Nije da sam nesto poranila, ali sam obisla skoro svu porodicu.

Nazvala sve one koje volim.

Tesko je bilo uzivati kad insan stvarno nije mogao skinuti misli sa toga koliko je vruce.

Da stvar bude bolja ja sam valjda dogovorila kafu sa prijateljicama i skroz zaboravila. Salje mi Amra poruku spremam li se, a ja nemam pojma, u mahali sjedim.

Odem onda kuci, a prije toga svratim do one bebe sto se neki dan rodila.

Tamo sauna. Kobiva ne smiju otvorit, promaha, nahladice se dijete. A sa svih znoj nije da kapa nego tece ko potok.

Tu me napadne moja prijateljica jer sam zaboga isla kod ove komsinice sto sad nosi nikab. Spominjala sam je ono zimus u jednom postu.

Ma reko svidja mi se jedan bradonja, pa isla da mi ga sredi 😀

Kako me nerviraju ti ljudi. Niko od njih nije ni otisao kod nje, a sude joj.

Oko deset sam napokon bila spremna, tj. samo sam se okupala na brzinu, pocesljala i onako mokre kose put pod noge.

Srecom Tratincica i zet bili u blizini pa nisam morala pjeske do kafica.

I sad ko za inat gdje god okrenem tu se nekako nadje i kamen. Mozda bih trebala pisati velikim slovom, to mu je haman drugo ime.

Sinoc sam u dva poslije ponoci izasla napolje jer vise nisam mogla u kuci biti, toliko je vruce. I taman da zakunjam, preselim se nazad u kucu.

Danas je isto bilo uzasno vruce. I napokon se kisa spustila.

Pa jesam jedno deset minuta onako stajala na kisi, dok sva nisam pokisla.

Ponovo sam pocela sanjati cudne snove. Ne znam sta bih rekla. Ne zanemarujem snove jer znam da uvijek imaju neko znacenje, samo ga ja otkrijem kad je vec kasno da ista ucinim.

Al’ dobro, sta se moze. Moram kupiti papuce za oko kuce 😀

Hodam u nekim pokucnicama, a najvolim bosa.

Opet se Kamen javio sinoc. I kako je krenulo pocecu samo njega spominjat ccccc.

I rekla sam mu sto sam imala, sljedeci korak je na njemu. I tako, nerviramo se uzajamno.

Vise on mene nego ja njega. Uglavnom nije jos vrijeme da ga ikom spominjem.

Mislim ako ti neko kaze otvoreno nesto mozes se bar udostojiti i napisati svoje misljenje o tome. Ali ne i on.

Da, iz nekog cudnog razloga stalo mi je do njega.

Evo sad bas slusam Alkija, moram priznat da bas dobro pjeva 😀

 

 

 

 

 

Nocas je na svijet dosla mala djevojcica.

 

Ko da je juce bilo kad sam s njenim ocem isla u skolu. Nocas nisam mogla obuzdati suze.

A on je tacno znao sta mi ja naumpalo dok sam gledala sliku njegove princeze.

Dok smo bili klinci, isli smo svako jutro zajedno u skolu. Jedne zime komsija je pustio dva psa, dvije grdosije.

I tako smo se ja i on zezali, ko ce prvi. Nek jedno krene, pa dok oni napadaju jedno od nas, drugo nek trci u skolu.
Djecija pamet.

A nocas je on postao otac, a moja  prijateljica tetka.

Druzimo se jos od osnovne. Ja bih uzimala njene knjige, a njemu davala svoje. Svi smo po godinu razlike bili.

Toliko se nekih osjecanja u meni sastalo.

Dok gledas tek rodjeno bice, ne mozes ostati  ravnodusan.

A docekali su je na najgori moguci nacin u najljepsem mogucem mjesecu. Kad bi oni samo znali kolika je milost roditi se u Ramazanu.

Kamen kaze da bih ja bila djubre ako bi on bio dobar prema meni.

A ja mislim da su ga ljudi povrijedili previse puta. Ponekad uhvatim pogled onog djecaka koji je nekad bio dok ga nije naceo ovaj truhli svijet.

Pa se pitam da li sam ga nekad i ja nenamjerno povrijedila. Rekao bi da jesam, jer nema  bas dlake na jeziku.

Jah, rekao mi je da cita sve ovo vec neko vrijeme, ali nije znao o cemu se radi, ni da to pisem ja.

Prvo me pitao sta je vox i ko je nostalgicna.

Danas sam bas plaho emotivna. Pisala sam i sa sestrom. Nedostaju mi ona i mama.

Voljela bih da mogu uraditi nesto, voljela bih da mogu sve srediti, ali ne mogu. Voljela bih da niko od nas vise ne zivi u stalnoj brizi sta ce donijeti novi dan.

Da svane dan kad ce nam biti ravno do mora. Da se smijemo i da niko ne kaze kako cemo oplakati.

 

 

Ako ista mrzim to su skracenice.

Ne volim kad mi ljudi napisu samo ok, a bilo bi lijepo barem neku rijec da napisu.

Ne volim kad mi napisu ln.

Nije da pisu roman ako napisu dvije rijeci. Ali, nekima je i to tesko.

Pored toliko hladnih ljudi cudim se da je ljeti vruce!

I mrzim sto je meni stalo, sto nisam i ja jedna od ledenih santi.

I evo citam ovo od aza, cuj majke ti varanje test. I laganje test.

Pa sta treba zensko da uradi da bude prava?

Da se popne na najvisi planinski vrh, pticijeg mlijeka da vam donese?? Sta?

I sve da uradi opet ne valja jer negdje je nekad neko povrijedio muskarca. Ma nemoj!

A mi kao nismo nikad bile povrijedjene? Mi kao mozemo nastaviti zivot i vjerovati u dobro u ljudima, a vi ne mozete. Ma nemoj!

Mi mozemo biti pazljive, a vi ne mozete. Ma nemoj!

Mozda je vrijeme da se svi skupa prestanemo samosazalijevati i damo priliku ljudima oko sebe.

Ako nisam djubre, ne tretiraj me ko djubre! Samo toliko trazim.

 

Okivali su ih u zvijezde jer su pomjerili, cini mi se, finale zvijezda granda. Od Brene i Sase nije bilo boljih ljudi.

Ali, sve je to propaganda. Samo je novac bitan.

Boli njih dupe za Srebrenicom i zrtvama! Da ih je bilo briga, dosli bi. Ne bi bili ni prvi ni zadnji iz Srbije.

Tako da tu pricu o odgodi zbog dana zalosti mogu pusiti narodne mase, ja ne mogu!

A upravo sad gledam svoje prijatelje kako se ponose time sto gledaju to finale, polufinale, sta li je.

Ono, gledaj, al’ nemoj se makar ponositi time.

Do juce smo plakali nad sudbinom Srebrenice, danas smo ponosni jer je nekoliko nasih otislo u Beograd da pjevusi.

Jos juce psovali Vucica i slicne njemu, a danas ko telad zinuli u TV.

Aferim nam!

Nemojte zaboraviti poslati koju, odvec, preskupu poruku!

A sutra mozemo zajedno kukati kako nemamo para.

Neko za dvije marke uzme hljeb i mlijeko da danas prezivi, a ti danas posalji poruku koja vjerovatno kosta oko dvije marke. Pumpaj Brenin budzet a sutra laji kako je ona izdajica svog naroda.

Samo se pitam kojeg to naroda, kad svaki dan izdajemo sami sebe!

I jos kazu nije bitno s kime se druzimo. Itekako je bitno!

Svi oni koji seru da nisu bili u ratu, da su bili djeca, zadojeni su mrznjom. Istom onom kojom su bili zadojeni dzelati Srebrenice, ako ne i gorom!

I tako, nemojte paziti s kim se druzite. Nemojte, sta ima veze, nisu vas oni klali!

Nista, do sljedeceg 11 jula uzivajte! Nemojte zaboraviti zapusiti fb objavama ko je poBedio.

 

Niko od nas ne voli da mu se govori kako mora ovo ili ono.

Nisam ni ja izuzetak po tom pitanju. Vodim se time da ljudi uglavnom imaju dobre namjere, ja drukcije ne zelim da mislim.

Ali ton i boja glasa su jako bitni. NE mozes mi se obracati kako hoces i ocekivati da cu poslusati.

Jer necu.

Moja je dobra volja, a ako slucajno povise glas na mene, sve pada u vodu.

Zaista se trudim da  postupam prema ljudima korektno. Posebno se trudim da ne galamim i da se suzdrzim ako sam necim drugim nanervirana. Ali to nije slucaj sa ljudima.

Zato imam novi pristup svemu tome. Samo pogledam sugovornika, saslusam, ne kazem nista i nastavim dalje po svom.

Mirno i bez puno buke.

Mislim da ih to nervira. Nije mi to cilj, al de sad.

Dovoljno sam zrela da znam razliku izmedju dobra i zla. Izmedju pozeljnog i nepozeljnog. Imam dovoljno godina da mogu sama izabrati.

A ponasaju se kao da su mi tri godine.

Gdje su svi dusebriznici bili kad sam prolazila kroz zivotne oluje, cesto sasvim sama?

No, nije moj stil da povrijedjujem ljude, tako da im ne trljam to na nos. A i koja je korist. Oni ce se praviti da nije tako bilo, a te oluje su davno prosle.

Samo mogu zahvaliti Allahu sto mi je dao jako dobro pamcenje, pa pamtim stvari od vremena kad sam imala nekih 5, 6 godina, pa do zadnjih desetak godina.

Pamtim kristalno jasno. Skoro da mogu osjetiti kako je zrak mirisao dok su ljudi radili to sto su radili.

Pamtim licemjerje i poricanje. Sve.

Pamtim kad je otisla a niko nije bio pored mene. Pamtim kad se moja utroba raspadala a nikoga nije bilo da me zagrli, obrise suze i kaze da ce sve biti u redu.

Pamtim, i zbog toga niko nema pravo da mi kaze sta trebam ili ne trebam!

 

Ko je vrijedan toga da sebi stavis omcu oko vrata?

Ko je vrijedan toga da trpis uvrede, ponizenja, udarce, ismijavanje?

Da i na trenutak pomislis odreci se zivota?

Krivi smo svi. Svi koji zasutimo na nepravdu. Svi koji se mjesamo u ono sto nas se ne tice, ali na nasilje zazmirimo.

Na nasilje koje se njoj desavalo mnogi su zmirili, a znali su.

13 godina udaraca, ponizenja i suza.

I sad je napokon odlucila da stavi tacku na to. Nakon sto se oprostila od zivota, i nakon sto je njen katil pronasao i skinuo sa konopca na vrijeme, da bi sam nastavio daviti je.

I ne mogu a da se ne zapitam, kakvi to ljudi zive oko nas?

Kako neko moze uzeti djevojku i ozeniti je da bi joj na kraju zivot pretvorio u zgariste?
Da li ti nasilnici to planiraju, da li se to samo desi?

I najvaznije od svega, zasto?

Ako u braku prestanes osjecati ono sto si osjecao u vezi, zar nije postenije i bezbolnije razvesti se?

Zasto ljudi zele unistavati drugima zivot?

Ne znam koji je fazon varati zenu i tuci je u isto vrijeme. Optuzivati je da radi ono sto on zapravo radi. A kad je vec vara zasto se prosto ne razvede.

Glupo je reci radi djece. Jer veca je trauma gledati majku prebijenu i bespomocnu, nego biti dijete razvedenih roditelja.

Ona je rekla ne takvom zivotu i podnijela zahtjev za razvod. A ono sto je mene raspametilo je socijalna radnica koja joj je rekla da ne treba zuriti sa razvodom.

Hej ba, nakon 13 godina nasilja, ne treba kaze da zuri. Umjesto da je ohrabri, pruzi podrsku, da savjete, ona tako.

Pa kakva je to zena????

Zar nema nimalo suosjecanja?

Ne volim takve zene, zbog njih nasilnici i rade ono sto rade. Imaju podrsku.

Nisam imala pojma da je takvo stanje jer ovdje nisam dolazila u dodir sa socijalnim radnicima. Mada, generalno cijela drzava je stala, pa sto ne bi i socijalna sluzba.

Ali, ipak. Oni treba da su glas razuma. I kad sve stane, covjek treba da radi svoj posao najbolje sto moze.

Kaze gdje zuris sa razvodom….

 

 

Pricala sam vam da u Rahicu postoji bubnjar koji budi narod na sehur.

E, nocas mi je moja Amra snimila, cak se malo i Pero vidi. Doduse, ne znam sto ga tako zovemo, ali eto.

Pero bubnjar u akciji.

Poprilicno sam zakasnila na stanicu, i umjesto regularnog prevoza stadose mi neki covjek i zena.
Ustedila sam tri marke 😀

Onda sam lagano pjeske imala nekih 40 min do kuce, sta cu kad prevoza nema ni za lijeka.

Ali, posto nista nije slucajno, da nisam zakasnila, i naletila na te ljude i nastavila dalje pjeske, ne bih srela staru prijateljicu.

Vidim mase mi neko iz auta, i stade, popricasmo sigurno pola sata. I pri kraju se sjetimo da bi bilo bolje odmah da je ugasila auto.

I saznam, kao i obicno, i sto treba i sto ne treba.

I onda smo ustanovile da neko zivi zivot koji nije zasluzio. Bio je to dobar insan, ne sumnjam da je i dalje tako.

Ali, da li zaista nije zasluzio to?

Ma, nije ni bitno.

Cinjenica je da  ljudi ne zive onako kako su zamisljali.

Puste se svakodnevnici. I to je to.

Mozda nema nista lose u tome. Ili nas je samo strah da zivimo onako kako zelimo.

Mnogi mi se povjeravaju i stvarno mi je drago kad neko ima povjerenja u mene.

Zena koju do juce nisam znala, mi je ispricala tuznu pricu o svom zivotu, koju vam ja mozda i ispricam.

Ona je pobijedila strah, i pocinje da zivi onako kako zeli. Dobro je kad znas sta zelis.

Ali uvijek trebas znati i sta ne zelis.

I tako, nista nije slucajno…