Ljudi se ne smiju.

Ni slucajno. Ako i zatitra smijesak u uglovima usana, to je nesto golemo.

Ustimani su kao roboti. Pomno prate sta se desava oko njih, ko je sta obukao, s kim je ko prosetao.

Ali, ljudi se ne smiju.

Samo poneko dijete. I nas tri lude.

Razvedene zene su puno zabavnije od onih kojima je sve potaman. Pa one se smiju do suza, od srca.

Iako ih zivot nije mazio.

A ovamo gledas  zaljubljeni par koji je mrtav ozbiljan. Bracne partnere koji najvise vole svadju u supermarketu.

I tako, gledaju nas tmurna lica, namrgodjene zene, poneki zacudjeni pogled.

A sasvim je normalno grohotom se smijati ako ti je smijesno.

Onda se i ja zadubim u ljude oko sebe. Samo ispitivacka lica.

Ljudi koji su tu samo da bi bili vidjeni. Djevojke da uhvate princa iz dijaspore, momci princezu dijasporku.

Jer, sezona je.

A zivot je kratak da radimo stvari radi reda. Prekratak za lazne ljubavi i lazne osmijehe.

Laznu brigu sa puno kalkulisanja.

Necu da budem dio toga. Navikla sam da me zovu ludom, nestabilnom, mimo svita i tako 😀

 

Jah, danas sam ni kisela ni vesela.

Prehladjena malo i grlo me boli. A za deset dana svadba.

Nije moja ne sikirajte se 😀

Post o rodama cu da odgodim jer mi se ne da sad pisati o njima.

Od juce nisam bas naj naj, a uzrok ni sekunde nije ona budala sto mi ko prijetila da cu ostat bez bloga.

Nego, vratile se neke slike u sjecanje, neki momenti kao da sam ih vec prozivjela. I nije mi se svidjelo.

Lebdi to u zraku iako insan potiskuje, odgurne taj ruzni oblak rukom, al’ dzaba je.

I pricaju ljudi, pricaju, a moja dusa spava. Sve u meni spava i nikako da se probudi.

Danas sam za njih bila pospana a mozak je radio sto na sat.

 

Ljudi prave savrseno stakleno zvono ispod kojeg se kriju. I prave ga drugima.

I onda kad me nesto pitaju moram da se ustrucavam jer zaboga ako podignem stakleno zvono biljka ce da uvehne.

A tako zelim da kazem jer ne umijem da izbjegavam odgovore, i ne umijem da diplomatski odgovaram.

Ma mozda da ja podignem to stakleno zvono pa nek se svi puse.

Svi misle da je sve u redu, da je sve savrseno, a nije. Ni blizu toga.

Podsmijavaju se na neke stvari a ne znaju kakva iskusenja prolaze ljudi oko njih.

Kaze: “Kako ti je mati?”

Odgovaram da je dobro, zaobilazim, a dovraga nije dobro!

No, on se ne smije nervirati, ne smije da dozivi stres, ne daj Boze, on je slab sa zivcima, nasikira se.

On jos uvijek ne zna da je ona operisana. Nije da joj moze nesto pomoci, ona je hvala Allahu dobro, ali zar je to nesto od cega treba da stite njenog brata.

Nije da ce mu trebat ozivljavanje ako cuje da mu je sestra imala operaciju!

Ma i ne pitaju sto ih je stvarno briga. Pitaju da mogu reci kako je trebala ovako ili onako.

Insan dok je ziv grijesi, ali ko nije bio uz nju kad je najgore bilo, nema prava ni da prigovara.

Tad je najlakse otici od ljudi i cutati sam…

 

 

Smijesno je sto su ljudi koje ne poznajes uctivi prema tebi, za razliku od onih koje znas godinama.

Tako mi se desi da me na kasi momak pusti ispred jer sam imala samo tri artikla. I to ih on uze sa trake, podize i premjesti ispred svojih.

Lijep gest, iako to nisam trazila, jer nemam naviku da se ubacujem ispred nekoga kad sam na kasi. Ali me bas ono obradovao.

Tako da, cure inace raduju sitnice, ako niste znali.

Potrebno je sasvim malo da nekoga razveselite, i zasto zaboga birate da to ne radite?!

Ljudi kao da se boje srece, kao da se boje da budu prijatni i pristupacni.

Stvari koje se urezu ljudima u sjecanje se ne mogu kupiti parama. Ni dobre ni lose.

Tako mi je u sjecanju ostao neki pametnjakovic koji je toliko glasno podrigivao da sam ja to cula iako sam imala slusalice u usima. I jos je nesto dobacivao.

Pitam se zasto i on nije birao bolji nacin da bude primijecen.

Opterecujem se glupostima ocigledno, ali takvi smo mi sanjari. Zelimo ljepse mjesto i za sebe i za druge.

I onda mi se Kamen opet pojavi u mislima. Sto ne bi i on mogao da bude mrvicu drukciji.

No, nije mi cilj da ja vise nekoga mijenjam i pokusavam, i da se trudim.

Ne.

Ako je nekome stalo, neka se trudi oko mene. Ako nije, neka ide dalje.

Zivot je prekratak za sve, a posebno za ljude koji cine da se osjecate lose.

Na mene se negativna osjecanja lako prenesu i zato uvijek biram ili veselo drustvo ili samocu.

Ne, ne bjezim od tuge, ni od razocarenja, ali od konstantnog neraspolozenja, da.

Mogu i saslusati, pomoci cu ako mogu, razumjecu sve i svasta jer me malo sta vise moze iznenaditi.

Ali, ne mogu dopustiti da tugujem i da budem neraspolozena zbog nekoga ko ne zna sta hoce sam od sebe i koga boli briga za sve.

Procitala sam jedan citat:

“Nemoj da ti je svejedno…
Od toga se čovjek ne oporavi!”
Jesenjin

 

Izbor je na nama. Uvijek.

Da li cemo biti dobri ili losi. Da li cemo u odnose sa ljudima ulaziti sa najboljim namjerama ili najgorim.

Hocemo li biti toliko sebicni da brinemo samo za sebe.

Kao i u saobracaju. Za sebe covjek moze da garantuje, ali ne moze za onog drugog.

Ako si savjestan vozac ne znaci da neces poginuti zbog nekog ko to nije.

 

 

Bilo je lijepo sinoc.

Koncert Regine. Nisam bas dugo bila na koncertu.

Doduse u Sarajevu ima koncert Dine Merlina, ali sam njega davno u Tuzli slusala pa mi nije vise cejf.

Ali voljela bih Balasevicev koncert posjetiti.

Neko novo drustvo, neki novi ljudi, i stara prijateljica. Lijepo je ponovo biti u svom gradu, iako sam skoro i zaboravila gdje je sta.

Zabrinjavajuce je da se ljudi ni na koncertu ne mogu odvojiti od telefona. I sad ja ganjam da idem u masu, a ova poznanica veli neka nas ovdje, tu imam net :/

Ozbiljno razmisljam da ga pocnem gasiti kad sam u gradu.

Sto zbog neta, sto zbog poziva; ponesi ovo, ponesi ono. Hej ba, ja zakleti nepusac, kupujem cigare.

Ako ti je nesto neophodno, onda sebi kupi, nemoj mene time zamarat.

I ja se trudim da ne zamaram ljude svojim prohtjevima.

 

Vidjela sam i njega sinoc. On kaze da mene nije vidio. Vjerovacu.

Kazu da je bolje vjerovati nego provjeravati. Nemam ni volje da provjeravam.

Navodno bi nocas temperature mogle pasti. Iskreno se nadam.

Toliko je vruce da nam i bunar pomalo presusuje. Konopac od one kante je postao prekratak.

A sjecam se one godine kad je poplava bila, bunar prelijevao. Ko i rijeka. Sad kad je vidis to je potok.

A napravi ogromnu stetu. Niko se ne bi nadao. Slicno je i sa ljudima.

Od koga se najmanje nadas, bas on napravi veliku stetu.

Et, imam jos neku temu, ali to cu poslije.

I ne mogu da se ne osvrnem na ove vozace. Pa majka mu stara jel treba covjek da izgine na pjesackom prelazu?!

Mah i njih cu ostaviti za poseban post.

 

Possume jesi li mislio da sam zaboravila ili da sam zeznula 😀

Doduse jes da nije neki izgledom, ali je jako ukusan sladoled.

Jedan je od breskve i nemam sliku jer se jos nije dobro ohladio, a drugi je sa plazma keksom.

 

A krenulo me sa sladoledima danas 🙂

Jest da smo u autu pojeli sladoled, al i to se valjda racuna 🙂

Posto possum nije zaboravio, a nisam ni ja, sutra imam plan da napravim pravi domaci sladoled 😀

Naravno ne bih ja bila ja da sad ne trazim neki poseban recept.

Sta ja znam, kad je pravljenje poslastica u pitanju, uvijek volim isprobati nesto novo.

I ne samo da je meni novo, nego i okolini. Jer ono sto vec kod nekog probam nije vise toliko zanimljivo.

Tako da ja bas rijetko pravim jednostavne kolace, torte i statijaznam.

Sve mora da bude komplikovano.

Jer te komplikovane nece svako da pravi.

A ja nikad nisam voljela da pratim masu.

Mozda mi je zato i  u zivotu komplikovano, jer nekad bas necu da se prilagodim masi.

Haj znaj.

Uglavnom, ako sutra ne bude post o sladoledu bice da sam zeznula i da nije ispao kao treba 😀

Bice dobro ako ne poludim radi kojekakvih izjava.

Prostirem ves i hej nana mi govori kako sam ga samo nabacala.

Da stvar bude bolja cijelo vrijeme je gledala kako ja to radim. Isto ko da sam ja dijete, ko da od sedamnaeste godine nisam sama bila i naucila sve sto mi je bilo potrebno.

I jos kaze vidjece svijet kako sam ruzno rasirila ves.

Nek vidi reko ne prostirem ga radi svijeta. O Boze pa dokle ide ljudska glupost.

Veli reci ce svijet kako ova cura nista ne valja 😀

Ja se evo plaho sikiram. Nekad je bilo glavno da znas pitu razvit a sad moras i ves pod konac sirit 😀

I eto sta da kazem. Ako se ne udam ves ce biti glavni krivac.

Naumpade mi moja Merisa, slikala je ja davno i veli ona meni: “Daj da vidim sliku.”

Reko ne valjas nista, sta ces gledat.

Pa kaze, daj da vidim kako ne valam 😀

Tako i ja, de vidite kako ne valjam 😀

 

Nisam se jos hvalila kako sam skinula onu wordpress aplikaciju sto nam possum preporuci.

Nije losa. Lakse ulazim na vox jer me ovdje uvijek ostavi prijavljenu.

Opet sam isla na ficibajer. Cesto odem tamo.

Volim biti kraj Save. Mislim da svi Brcaci vole taj dio grada.

Nasjedila se,  skoro i knjigu procitala. Ostalo jos samo par stranica.

Obucar mi izmamio osmijeh. Em sto je napravio sandalu, em mi nije ni naplatio.

Mislim ne bi on uzeo dvije tri marke, ali eto insana obraduje kad urade za njega nesto tek tako.

Zanimljivo je koliko covjek godinama postane strucan. On ne postavlja puno pitanja. Samo mu pokazes problem i on ga rijesi.

Zanimljiv mi je taj covjek uvijek bio. Ne govori mnogo.

A cini mi se da jako voli taj posao. Da uziva kad mu donesu obucu.

Prijatelj mi je juce dao neke ideje. Moram ozbiljno razmisliti o njima.

Vidim sad da mozemo slike izgleda ubacivat u komentare direkt sa racunara.

Na voxu se uvijek nesto novo radi.

Dolazi nam grupa Regina. Mozda i odem na koncert jer je dzaba.

A evo sad sa bazena pjeva pjesma Dodji od Parnog valjka.

I ja ba. Sinoc mi neko u tri na viber pise. Iz Srbije broj.

Velim dje me nadje a on men veli kako je sanjao moj broj 😀

I de budi pametan.

Jos moram reci kako sam danas nosala onaj cuveni crven konac. Odnijela onoj bebi.

I hej moja nana ucila na taj konac. U sta zena ostari ccc. Ali eto da sam sta rekla napala bi me.

I mislim koji faktor ce im nauceni konac. Docekas dijete mrtav pijan na ramazan.

Vjerovatno su i za Bajram popili, nisam sigurna.

I sad kobiva nauceni konac da je zastiti. Ne znam bi li se smijala il’ plakala.

No, sta ja znam…

I jos nana nije htjela pare i sad je nana od curice hvali kako nije uzela a sve zene uzmu 😀

A ja samo kazem da Allah sacuva to dijete. Nije ni postalo kako treba a vec su je osudili na te, ne tako bezazlene stvari.

 

Ti se moras pomiriti s tim da ljudi nisu onakvi kakvim ih ti zamisljas.

I sta god da ucinis ne mozes nikog da promijenis. Ako je tebi stalo, ljudima nije.

Ako si ti spremna sve uloziti u nekog insana, moras znati da mozda taj insan nije spreman na isto sa tobom.

Bez obzira sto padnes na slatke rijeci, bez obzira sto povjerujes u ljudskost, on ti ipak odluci pokazati da je samo kamen.

Rekao mi je Legal da moram prestat ocekivati, i u pravu je. Zanijela sam se.

Ponadala sam se.

A sto se i ja glupiram, sta jos mogu da ocekujem.

Nakon svega sto me snaslo postala sam ranjiva i osjetljiva. I lako sam pala na slatkorjecivost.

Ali to nece biti moj izgovor da ljude tretiram kao stvari i kao manje vrijedne.

A necu biti nicija marioneta.

Ne mogu ja da budem tu samo kad njemu odgovara i gdje njemu odgovara. On moze provesti citav dan u gradu, ali kad ga ja zovem u grad njemu je vruce.

A vidim ga, non stop, sasvim slucajno, i ne skonta da je prosao kraj mene.

Ili ne moze, ili nema vremena, ili, ili….

I jest, stvarno me povrijedilo njegovo ponasanje. I jesam emotivna i ovdje patetisem ko neka klinka.

Ne mogu sama sebi da vjerujem da je neki muskarac toliko okupirao moje vrijeme i moje misli, a evo sad i blog.

I sve sam mu rekla otvoreno. Nisam igrala igrice, nisam bila dvosmislena.

Moze pisati dva sata sa mnom, a ne moze doci i pricati sa mnom isto toliko, jer…ma uvijek nadje neki izgovor.

Mislim ok je, ako ti se ne svidjam pa nije ni to smak svijeta. I to kad kazes insan razumije.

Ako ti neko kaze da bi pokusao s tobom, ili kreni ili ga odbij. I to je za ljude. Manje boli nego kad nekog vuces za nos.

Dobro, ionako je od februara sve krenulo nizbrdo, ziv covjek sve podnese.

Navikla sam.

Nije ni prvi ni zadnji pad.

U zivotu dobijes svega tacno onoliko koliko mozes podnijeti.