U ponedjeljak pocinje moja borba sa salterusama.

Vec se pripremam na najgore scenarije jer poznajem one nase hanume po cipsu,opcini, itd.

Mnogo su pune sebe.

Al’ ostaje da se vidi na sta cu naici.

Vracam se u Brcko, definitivno. Dok ne smislim nesto novo.

Mozda i ne trebam da smisljam, nego da se samo prepustim.

Vec mi se neke ideje roje po glavi pa vidjecemo.

Postoje neke stvari koje odavno zelim uraditi i mislim da je konacno vrijeme da skupim hrabrosti za to.

Sto je nekome sitnica, meni je nesto golemo.

O tome cu kad dodje do toga.

Uglavnom vidim jos uvijek se vode neke rasprave o voxu.

Ne znam sta je to ljudima, sta im jos moras ponuditi da im bude dobro.

Mozda ovo jeste kao neka mala mahala, ali nije tacno da se bas svi super slazemo sa onim sto neko napise.

Bilo je i ovdje ostrih rasprava, ali uglavnom civilizovanih.

A mozda narodu treba onaj seljakluk sto skoro onaj Horor napravi.

Znamo svi da se ljudi lijepe na psovke, skandale i prijetnje. Mislim da vox nije takvo mjesto i ne treba postati.

Pa makar se samo medjusobno citali. Jer svi kazu da nisu ovdje radi publike, lajkova, klikova..

Da li je bas tako?

Meni je drago kad znam da me neki dan vise ljudi citalo nego manje.

Ali, ja se nisam ni tome nadala, tako da je vox moj, a i ja sam voxova.

Pa sta god da se desi.

Pa i ako se ugasi. Radije cu preci na WordPress onako nego na bloger.

Jer ima tih ljudi koji nam vec prognoziraju gasenje.

No, dok ima nas dezurnih piskarala, ne vjerujem da ce doci do gasenja.

Drugom prilikom cu pisati o voxu, ovo sam se samo malo osvrnula na neke komentare.

Ne znam kako vi, ali ja vec drugu noc lezim na balkonu i gledam u nebo.

Vec sam vidjela desetak zvijezda padalica.

Mama mi je sinoc pravila drustvo do jedan sat, a nocas je rano otisla spavati.

Padanje zvijezda pratim uz tanjir cokolina 😀

Probajte i vi, skroz kul.

Valjda jos koja zvijezda proleti. Bas im se radujem.

Valjda zato sto niko od nas ne moze nista slicno uraditi.

Ne volim ljude koji ne pokazuju radost niti da su necim fascinirani.

Znate sigurno bar jednu takvu osobu koja je vec sve vidjela, sve cula, sve prosla i nista je ne moze zadovoljiti.

Ne znam sto to tako i sta glume jer uvijek postoji nesto sto ce nas, u pozitivnom smislu, raspametiti.

A to ce najcesce biti naizgled sasvim obicna i jednostavna stvar.

A nista nije sasvim obicno, kamoli jednostavno…

Nista ne mjenjajte!

Tako mi se svidja ova nova slika sto mene reklamira. K’o da ste znali da ih imam na desktopu.

Eto samo sam to zasad htjela reci.

SviDZa mi se 😀

Samo da se kratko javim.

Mobilni net je strasan tako da mi se ne pise sa moba, a imala sam svakako neke obaveze koje nisam mogla rijesiti preko moba.

Svadba je prosla, sestra se udala, podijelicu slike s vama kad budem imala pristup netu sa svog laptopa.

Zena nas je nasminkala, malo je reci da smo bile lijepe.

Jedina diplomirana kozmeticarka na ovom podrucju. I to sve za 15 maraka.

Sinoc sam lezala s mamom na balkonu i tako smo pricale o blogu.

Mama vas skoro sve cita.

Alkija, moonchild, ra, a kaze da najvise voli citati  krajiskinju.

Toliko o tome da niko ne zna za moj blog 😀

Uhvatila sam buket pa ocekujte i moju svadbu jedne godine 😀

Da se ne lazemo i zaradila sam, zene su me uputile jer ja nemam pojma o obicajima na svadbama.

Torte su bile ukusne, svi su ih hvalili, ali nisam imala vremena da slikam presjek.

E sad idem po sladoled i sa mamom na balkon.

Uzivajte voxovci 🙂

Da ne duljim, torte su upravo zavrsene.
Jedva cekam da odspavam malo.
Presjek ce biti za koji dan nadam se a zasad samo slike cijele torte.

U Buzim sam stigla oko pet sati poslijepodne.
Put je protekao dobro ako izuzmemo dijete koje sam prepala i zenu koju sam udarila.
Sasvim slucajno..
Na banjaluckoj stanici naletim na to neko dijete i fino mu se nasmijesim a on u vrisku.
Tako dva puta.
Kad sam stigla u Otoku vec je bilo upeklo pa sam jedva cekala bus.
Umjesto busa – kombi u fazi raspadanja.
I vozacu se zuri, jel, ne moze sacekati 20 sec da se smjestim nego odmah po gasu.
A kako mi je ruksak bio samo na jednom ramenu, prevagnuo je i hooop zenu u glavu.
Izvinila sam se al’ dzaba. Smrkla se zena na mene k’o da sam namjerno.
Dok sam dosla u kucu, otvorila prozore i prihvatila se jastuka.
Nekakvih poruka vagon doslo al’ nista ja to nisam cula.
Poslala mi sestra sliku

I njih dvije cekam, trebale bi uskoro doci.
Ja ba, danas sam se uvjerila koliko je vazno da covjek uci.
Pogotovo strane jezike.
Hej sramote na stanici. Pa oni radnici na salterima ne znaju haman ni engleski a kamoli neki drugi jezik. Gledam kako se sporazumijevaju sa strancima najcesce rukama.
A steta, ipak je to veci grad, mislim na Banjaluku.
A uvijek se tu zadesi neki stranac.
Jedino ovi kinezi su ko svoji na svome. Oni razumiju sve.
Navukla sam se na pjesmu od sarsa. Lutka.
“Lutko, ja sam resen, da vecno s tobom plesem.”
Nema ko to nije pisao po fb a ja nisam kontala da je to stih pjesme.
Eto, i ja napokon da je poslusam. Jos samo da mi je neko posveti, a ja uopste ne znam da plesem 😀

Posto ja nisam dobila mail, a Dino jeste, on meni nekako rijesi tu desetku ili ti dvoje po petaka.

Prikaci se na teamviewer, sve odradi, i onda mene pusti da kliknem next, ono kobiva sve ja sama odradila 😀

Pisali smo na viber, ali mi je net ovdje spor i skidanje windowsa je potrajalo pofino.

Znaci okupala se, nasminkala, obukla, otisla u grad s prijateljicama.

Prije 20:00 kliknula next a oko pola 1 je bilo na 99% 😀

Onda sam ja poput pravog amatera klikcala sve sto su mi nudili anamo, i vidim krenu to nesto.

Spava se meni, al nit’ ga sad pustit samog, nit’ mu mogu plaho pomoci.

I napokon negdje oko haman 3, pola 4 to bi gotovo. Poklopim ja laptop i spavanac.

Nekad u toku dana mi Dino opet udje na komp i malo me uvede u sve to.

I mogu reci da mi se plaho svidja.

Izgledno ba. Novi oni prozori, vidi se da su moderniji. Pa modernije ikone, pa boje…

A boje su prelijepe. Valjda mozes namjestit da ti ova dole traka istice sliku pozadine, pa se prilagodi boja toj fotki sa pozadine.

Bas mi se svidja. Sad imas pristup i ovoj njihovoj trgovini.

Ima vazda nekih aplikacija, igrica. Ja skinula neke sa desertima 😀

Nisam nesto imala vremena da sve to procackam, a pravo da kazem i ne znam puno.

Ovi momci informaticari bolje znaju sta se to tacno promijenilo, sta je bolje, sta nije, ali boje…

Preeeekrasno nesto.

Screenshot_6

Screenshot_5

Screenshot_4

Screenshot_2

Sinoc sam na kafi s drugaricama skontala sta bih mogla pisati. I kad smo krenule na parking skontamo sve tri da smo zaboravile temu.

Toliko o pamcenju 😀

Prisao nam je moj skolski “neprijatelj” jos iz osnovne.

Nismo se ja i on slagali jer je bio izuzetno bezobrazan. Kad mi je puk’o film prijavila sam ga razrednici.

Uvijek mi je nesto dobacivao, zadirkivao i mene i sve ostale.

I eto ga sinoc s nama za sto. Druga osoba. I bas mi je bilo drago da smo popricali i sjetili se svih tih nesuglasica.

Znam da su djeca bila okrutna prema njemu, a i ja sam bila. Uvijek sam bila jezicara i uvijek sam odgovarala, nikome nisam ostajala duzna. Pa ni njemu.

Mislim da je bio takav jer je patio. Djeca su ga zvala ciganom.
Sinoc mi pokazuje da mu je stan u centru grada i kaze: “Niko mi nije vjerovao. Ja u Rahicu nisam imao nista, sad imam, a oni odlikasi sad klosare. A nisu mi vjerovali i zvali su me ciganom.”

A meni se nesto skupilo. Znam da su ga djeca tako zvala, i znam da su tesko zivjeli njih troje.

Boze, koliko smo mi bili okrutna djeca.

Valjda smo se tako nosili sa zivotom koji nas je snasao. U svoja cetiri zida nismo mogli puno, ali smo medjusobno ispoljavali sve one frustracije koje se nakupe kod kuce.

Svi smo imali neki problem, svi smo se nosili s nekim stvarima s kojim djeca ne bi trebala da se nose.

Samo su rijetki bili sretnici i imali su stabilne porodice i zivote.

Mi drugi smo morali naci nacin kako da se nosimo s time. Svako je imao svoj nacin.

Dok si dijete razmisljas na nacin oko za oko, zub za zub.

A to nije dobar nacin. Ako ikad budem imala svoje kinderce imacu tezak posao da ga naucim kako da bude insan.

Nadam se da se kroz zivot nece nositi ni sa 1% onoga s cime se moja generacija nosila.

Da ce postovati ljude i da ih nece namjerno povrijediti.

Tek kad s ljudima pricas shvatas da oziljci ostaju dok si ziv.

Znam ja za sebe, ali sam uvijek smatrala da muskarci to prebole, zaborave. A on je sinoc dokazao da nije tako. Sve to ostaje u nama.

Sve sto nam urade, kazu. Pa i ono sto ne urade.

Sad je kasno da zalim sto tad nisam drukcije postupila, sto nisam pokusala da ga upitam kako je ili nesto takvo.

Nije nam neko opravdanje da smo bili djeca. I dijete mora imati suosjecanja prema drugima, ali eto mi nismo imali.

Nije da se ponosim time…

Ali mi je drago da smo pricali o tome. Nikad nije kasno da se bude insan.

Bas mi je uljepsao vece.

Opet sam napravila straaaasnu gresku i prihvatila se prostiranja vesa 😀
Danas je nana isla za mnom i popravljala 😀

Koja scena. Kaze mi da majica ne moze biti izmedju dva peskira. I fino zena uze  majicu i premjesti 😀

Rekla sam joj da cu ja odsad svoje susit na travi, a ona svoje nek reda po boji, velicini i statijaznam.

Jer, opet je njen argument, sta ce narod reci 😀

Hej ba meni je to toliko smijesno. Ipak je to samo ves koji treba da se osusi i nista vise.

Nasla sam recepte koje cu probati. Imam u planu tri tortice, pa vidjecu hocu li pravit sve tri, ili jednu, nemam pojma jos.

Ali dok vidim sastojke znam da je i torta prva liga.

Ostaje mi samo jos da vidim neke ideje za dekoraciju, da bude ono bas bas lijepo.

Trebam jos rodicu da ispratim  sutra ide nazad u Svecku, svratit do apoteke jer sam definitivno prehladjena.

Ubio me propuh 😀

Hodala mokre kose, ali u redu je, nisu mi se jos usta okrenula 😀

Imam ozbiljne namjere da skinem onaj windows 10, Dino je to vec odradio, izgleda poput ekrana na telefonu 😀

Kaze da ce laptop biti malo brzi a i da ga odnesem na ciscenje. A sta znam, ja sam mislila da je dovoljno sto ponekad predjem usisivacem preko onih resetki odakle puse.

Al’ valjda Dino zna bolje.

Uglavnom se nadam da necu napravit gori belaj po obicaju.