Prosetam nocas gradom, jer sam trebala do DM-a. Dok mi je ona moja super kul reksona jos na snizenju.

Jest da su me noge bolile i da me rame boli, samo ne znam sto ono i ne znam otkad me boli.

Kad sam krenula kuci, sjednem na zidic ispred Drvene dzamije da malo odmorim.

Nocas sam prvi put pozelila da je on tu, i prvi put mi je nocas nedostajao.

Tu, na zidicu.

I bez obzira koliko ljudi imao oko sebe u nekom gradu, ako nemas nekog svog, ipak si sam.

Niko to ne zna, ali kad sam stigla u Brcko, prvo sam njega vidjela.

Ne znam da li je on neko moj, ni da li ce to biti.

Postoje te sudbine na koje zaista ne mozemo uticati, a ovo je jedna od njih.

Ono sto nas snadje ne moze nas obici, a sto nas obidje ne moze nas snaci.

Bolje da ovo pisanje zavrsim ovdje.

Idem tamo gdje Kamen nije kamen, tamo gdje je sve ljepse  uredjeno onako po mjeri ljudi.

Idem u svoju mastu, nek’ se i ova stvarnost malo odmori.

Neku noc sam isla da pitam za posao.

Slucajno ispade oglas na netu, i posto sam vec bila u blizinu navratim se.

U pitanju je obliznja pekara i to je presudilo jer mi treba jedva desetak minuta do nje.

Plata kao plata i nije nesto, 400 maraka, ali bolje nego nula.

Danas sam radila sa curom  u prvoj smjeni i eto, prezivjela sam. Ona je skroz ok, objasnila mi je moja zaduzenja, sad jos samo ostaje da se vidi kako cu to podnijeti sama kad ostanem.

Da se ne lazemo, tesko jeste. Ali, koji je posao lagan?

Lova mi treba za neke druge ciljeve koje sam smislila. I nadam se da cu uspjeti sve to jer radi se devet sati.

Ne znam koliko ce mi vremena i volje ostati da ucim, ali nezahvalno je sad i govoriti o tome. Tek je pocetak.

A nisam ni sigurna da li cu proci na konkursu za prekvalifikaciju. Moram cekati sredinu septembra.

Zapravo sve je bolje od sjedenja i cekanja da ti neko udijeli marku, a mozes je sam zaraditi.

A barem ovdje svako malo izadje neki oglas da se nesto radi. Ako nista imacu  iskustva u svemu pomalo.

Po nekim mojim grubim procjenama, do 2000 maraka ce me izaci prekvalifikacija. Znaci nekih 5 mjeseci bih trebala raditi, i ne trositi 😀

Koliko ce to biti moguce, ostaje isto da se vidi. Sreca pa mi je skola blizu, ne moram jos i prevoz da placam.

Previse sam vremena izgubila, vise to sebi ne mogu dopustiti. Ovdje sam non stop u pokretu, uvijek sam negdje, pricam sa ljudima, provlacim im kroz usi svoje planove, jer nikad ne znas kako ti ko moze pomoci.

Cak sam na momenat pomislila kako bi bilo super da se ukljucim u neku stranku, ne radi posla, koliko radi opste koristi. Jer ja stvarno ne mogu da vjerujem da ljudi, omladina, pustaju neke stvari po strani, a trebaju da se zalazu bas za to.

Od ekologije, saobracaja, zdravsta i svega pomalo. Toliko je ideja, jednostavnih za ostvariti, i ne vjerujem da ih se niko nije sjetio, ali vjerovatno neki guzonja koci razvoj.

Ili su ljudi samo lijeni da se pokrenu. Ne znam.

Eto, cisto radi toga sam htjela, da oslusnem puls mladih. Pa i to cu vidjeti kad budem imala vise vremena, kad rijesim svoje pitanje, samo polako, sve u svoje vrijeme.

Iskreno se nadam da ce ovo biti prelazno rijesenje i da se nece otegnuti.

I u svemu moram pohvaliti rexonu maximum protection 😀 koja me zaista nije izdala cijeli dan, iako je bilo prevruce i kupala sam se u znoju 😀

Doduse voljela bih i ja da sam upala u neki market, gdje su i plate vece i gdje je radno vrijeme bolje, ali dobro da je ista naletilo.

I ne znam sta da prokomentarisem za ovo mlijeko. Samo tesko se nama ako budemo i hrvatske proizvode bojkotovali ko izraelske i ruske. Cini mi se da od te ljubavi nema nista, ali dobro, vrijeme ce pokazati.

Mi isto neka djeca sto se ljute, odmah pozivamo na bojkote, a od te ljubavi obicno nista na kraju nema.

Ali neka, mozda naknadno toj temi posvetim vise vremena.

Niko od nas nije savrsen, a kamoli bez grijeha.

I svako svoje nosi, i cuti, i trudi se da ispravi neke stvari.

Ali, postoje ljudi kojima je svejedno. I meni bi bilo svejedno da se donekle ovo ne tice i mene same.

Javi mi se tip, nije prvi put. Jos prije mozda pola godine on je kao nesto htio da petlja sa mnom, ali tip ima curu.

Koja zivi i radi u Sloveniji. Koja mu vjeruje, kupuje poklone, tetosi ga, kuha mu kad dodje u Bosnu, idu zajedno na ljetovanja, zimovanja.

Cak mislim da je sve to ona placala. Ako ne sve, onda vecim dijelom, jer on tad nije radio.

I njemu je bilo sasvim ok da se meni javi, da se mi kao upoznamo, da ja dodjem u Travnik.
Halo ba, ja da dodjem..

Kazem mu da ima curu, on mi kaze nije u braku. Kad spomenem da to kaze curi, kaze da sam luda. Kad kazem da joj ponudi da i ona nekog upozna, ni da cuje za to.

Dvostruka mjerila.

Mrzila ih, mrzim ih, i mrzicu!

Uglavnom zakrvimo mi dobro, zaprijetim da cu joj reci, ali odustanem jer se vise nije ni javio.

Sinoc mi se javi, zamisli, nakon toliko vremena.

I opet ba ista prica, i opet on nije u braku, on ce uciniti sve da se ja zaljubim u njega, bla bla bla.

A beskicmenjak ne zna da mi se ljudi poput njega gade. Da sam bila prevarena, da sam vidjela prevara i prevara, i da uvijek kazem.

Uvijek prevarenima kazem.

I sad sam bas ono u dilemi, da li je u redu da joj ja kazem. Ma garant ba jeste, sta fali, mozda je spasim od kretena.

Jer ono muskarac nije. Nema on kicme za nju.

Nema stida ni koliko je crno ispod nokta. Da joj bar u lice kaze da je ne voli, da je nece, da trazi druge, da hoce provode.

E pa kad nece u lice, onda neko mora.

Da se razumijemo, nije ovo rat protiv muskaraca, iako ovo muskarac nije.

Jednako reagujem i kad je zensko u pitanju, i kad sam prijatelju rekla da ga cura vara, i kad se uvjerio u to, zahvalio mi se i rekao u svaka doba sta god mi treba, njemu da se obratim.

Vjerovatno joj sad pise, i pokusava unaprijed da izgladi stvari, mozda ce joj reci da neka ludaca ima u planu da im unisti vezu, ali svejedno.

Nepravedan je prema njoj. Iako je ne znam, stvarno mi je zao cure jer je pravi budalom.

Definitivno cu joj reci. Zasluzuje bolju osobu pored sebe.

A beskicmenjaku zelim da mu neka uradi ovo sto je on njoj.

Volim sto je jesen zakucala na vrata.

Znam da ce biti jos toplih dana, ali kad vidim suho lisce, zlatnozute boje, meni tako bude drago.

Vazduh mi mirise drukcije, Sava mi je drukcija, ma sve mi je nekako ljepse kad zahladni.

I ima to nesto u meni zbog cega volim takve dane jesenjske, cak i one tmurne. Najdraze mi je izaci na kisu i setati gradom dok me svi gledaju kao da sam malo skrenula.

Poslije toga volim popiti caj ili toplu cokoladu.

Kod nas ima jako lijepih kafica, uredjenih u starinskom stilu, i ponekad imam osjecaj kao da sam zalutala u neko drugo vrijeme iz kojeg ne zelim da izadjem.

Ususkam se u topli ponco, cizme, i put pod noge. Zaista je covjeku malo potrebno da uziva.

Nije mi bitno da li imam drustvo, ili sam sama. Ponekad preferiram da budem sama, jer ne razumije svako tu moju zaljubljenost u jesen, i zimu pogotovo.

A ja ne razumijem kako oni ne uzivaju u poklonima godisnjih doba.

Ne bih voljela samo jedno godisnje doba. Ne. Uzivam bas u tim razlikama, u iscekivanju novog godisnjeg doba.

Da vam opisujem, ne bih mogla opisati sve te prelijepe prizore. Da vam slikam, ne bih mogla uhvatiti sliku onako kako je ja vidim svojim ocima.

To je nesto sto se mora dozivjeti cijelim svojim bicem.

U zivotu sam se nagledala prelijepih prizora. U sjecanju su mi ostale slike jeseni i zima koje sam dozivjela.

Posebno oktobar 2013 kad sam popisivala. Sve one slike nisu nista dok ne prodjete te puteve.

Dok ne stanes na makadam i ne osjetis svaki onaj kamencic i zvuk svakog koraka.

Dok ne udahnes cisti zrak, daleko od vreve automobila, omedjen sumom s jedne, i livadom s druge strane.

Samo zvuk poneke ptice, krosanja koje se njisu na vjetru…

Danas je malo zamirisalo na jesen i raduje me sto cu se moci obuci toplije.

Plan je da prodjem drugi dio setalista kraj Save, blize mostu granicnom. Tamo jos nisam isla pa je nedjelja ispala k’o narucena za setnjicu.

U ovo doba me bas hvata neka nostalgija, mozda sam zato i stavila  ovaj nick, s obzirom da sam se u septembru pojavila tu.

Danas smo se malo vise opustile i plaho nam je lijepo bilo.

Sa Sabinom sam isla na konak kod Amele. Trebala je biti jedna noc, ali nas je kisa sprijecila da odemo kuci.

I vala neka je 😀

Haj odlucimo mi Ameli pomoci da obere bamlju, ili bamiju, nebitan je naziv, i tako u Krajini skoro niko ne zna sta je to.

Krenule u njivu vesele aman.

Iz njive kaze Amela da smo bile ko prebijene jer se nismo smijale, a na putu u njivu je odzvanjao smijeh.

Nauzivale se cistog vazduha, nagledale se prelijepog neba.

Krajiskinja ce da uziva u slikama.

20150820_134459

20150820_134315

20150820_134944

20150820_134523

20150820_144615

20150820_144738

20150820_135415

20150820_135430

20150820_144741

A ima i jedan malo veseliji video za moju dusu 😀

Vec sutra mozemo da se uozbiljimo 😛

Salteruse su jutros jako dobro raspolozene ili su primile moju pozitivnu energiju.

Malo sam se nasikirala da cu opet morati u Buzim radi jednog papira.

Ali srecom imam to entitetsko “drzavljanstvo” pa cu sve rijesiti za nekih mjesec dana.

Imala sam dobar dan u svakom pogledu.

Navratila sam malo i do Tratincice, upoznala joj mentora, plaho ljubazan ciko.

Nahodala se k’o sto dugo nisam.

Opet cu imati zdravstveno osiguranje koje nisam imala pet godina.

Vec hvala Allahu pa nisam nesto ni bila bolesna.

Ono nesto sto sam ganjala za skolu sad moze i ovdje u Brckom da se ide, opet sve same dobre vijesti.

Jedino sto sam opet naletila na napustenu kucu kad se krene birou. Pogadjate, puna smeca.

Kupila majicu ali ona zasluzuje poseban post. To cu poslije.

Sad malo odmaram pa opet poslije u mahalu 😀

Uzivajte 😀

Sto se mene tice nikad nisam voljela gledati tekme na televiziji.

Drago je meni sto su nasi pobijedili, i drago mi je za svaki uspjeh koji ostvare, ali prosto ne volim to da gledam.

Dosadno brate kako god da okrenes.

A rezultat svakako mogu provjeriti.

Ono u cemu ja zbilja uzivam su skijaski skokovi i umjetnicko klizanje.

To mogu satima gledati da mi ne dosadi.

Mozda je povezano s tim sto volim zimu, ko zna.

Odem danas da zamijenim eure kad ona salterusa govori nekom momku:

“Ne mogu ti ja to sad, uzmi traku zalijepi, nemam vremena.”

U pitanju je bila novcanica poderana na pola. Velim ja njemu da ide u Raifaisen i da mu tamo nece praviti takva sranja.

Salterusa me presijece pogledom, ali boli me briga.

Ono sto mene posebno nervira je pravljenje slona od muhe.

Ako sam ja dobro procitala banka mora zamijeniti ostecene novcanice bez naknade jer svakako ce te novcanice unistiti i odstampati nove.

Koliko sam skontala moze faliti pozamasan dio ali je moraju uzet. A momak imao citavu novcanicu samo u dva dijela.

Nego danas mi je to naumpalo kad sam njega vidjela.

Odem jedne prilike u trgovinu i falio je mali komadic, ma sitnica.

Iiiii “logicno” kasirka nece da primi takvu novcanicu.

Pobudalim ja tu i kuci. Guglala i guglala dok nisam nasla.

Po zakonu oni moraju primiti sve novcanice jer svakako tu lovu nose u banku.

I kontas svakako ta lova ide na racun firme. Bankar odvoji poderane novcanice i zamijeni ih sa novima a ove se unistavaju.

Eto ja tako procitala. Ali kod nas je logicnije da sto ljudi ide zasebno u banku, jer sto bi kasirka sve pare primila i postedila nas zamaranja sa bankama.

I odem ja da to rijesim. Kad veli ona meni mora mi uzet proviziju, velim ja da nema problema, a poslije sam nacula da proviziju mogu uzeti samo na stranu valutu. Ispravite me ako grijesim.

Nista, kazem ja njoj uzmi vala i proviziju. Kad ona veli mrsko joj puniti taj neki formular haj ti kaze u Raifaisen.

Odem ja, al’ lanula sam im nesto jer su me bas povukle za zivac.

Kad ja tamo u zutu banku, uze zena paru, dade mi novu.

Ja ostala zaprepastena. Tako prijatna i profesionalna, bez izmotavanja odradi posao.

Et’ nebo i zemlja razlika. I de ti sad budi pametan kad neuki pocnu prosipati svoje teorije.

O bankama ne znam puno al’ o ovom sam se bas informisala da ih pitam ja koju ako ikad vise dodjem u takvu situaciju.