Nocas je na svijet dosla mala djevojcica.

 

Ko da je juce bilo kad sam s njenim ocem isla u skolu. Nocas nisam mogla obuzdati suze.

A on je tacno znao sta mi ja naumpalo dok sam gledala sliku njegove princeze.

Dok smo bili klinci, isli smo svako jutro zajedno u skolu. Jedne zime komsija je pustio dva psa, dvije grdosije.

I tako smo se ja i on zezali, ko ce prvi. Nek jedno krene, pa dok oni napadaju jedno od nas, drugo nek trci u skolu.
Djecija pamet.

A nocas je on postao otac, a moja  prijateljica tetka.

Druzimo se jos od osnovne. Ja bih uzimala njene knjige, a njemu davala svoje. Svi smo po godinu razlike bili.

Toliko se nekih osjecanja u meni sastalo.

Dok gledas tek rodjeno bice, ne mozes ostati  ravnodusan.

A docekali su je na najgori moguci nacin u najljepsem mogucem mjesecu. Kad bi oni samo znali kolika je milost roditi se u Ramazanu.

Kamen kaze da bih ja bila djubre ako bi on bio dobar prema meni.

A ja mislim da su ga ljudi povrijedili previse puta. Ponekad uhvatim pogled onog djecaka koji je nekad bio dok ga nije naceo ovaj truhli svijet.

Pa se pitam da li sam ga nekad i ja nenamjerno povrijedila. Rekao bi da jesam, jer nema  bas dlake na jeziku.

Jah, rekao mi je da cita sve ovo vec neko vrijeme, ali nije znao o cemu se radi, ni da to pisem ja.

Prvo me pitao sta je vox i ko je nostalgicna.

Danas sam bas plaho emotivna. Pisala sam i sa sestrom. Nedostaju mi ona i mama.

Voljela bih da mogu uraditi nesto, voljela bih da mogu sve srediti, ali ne mogu. Voljela bih da niko od nas vise ne zivi u stalnoj brizi sta ce donijeti novi dan.

Da svane dan kad ce nam biti ravno do mora. Da se smijemo i da niko ne kaze kako cemo oplakati.