U glavi sam smisljala prave rijeci slusajuci price koje su se desile prije nekih 17, 18 godina. Prave rijeci ce doci kad se to prespava i poslozi u glavi, bitno je da sam bila u dobrom drustvu, a akcenat je bio na lijepim stvarima koje su se desile ne tako davno, ali ipak meni se cinilo kao da je sto godina proslo.

I dodjem maloprije kuci, a paznju mi privukose zvijezde. Nebo je prelijepo, steta sto ovi telefoni ne mogu da uhvate sve to kao ljudsko oko. Kao da je neko prosuo srebrne sljokice po crnom platnu. Carobno.

Zbog silnih tehnoloskih spravica, koje nicu kao gljive poslije kise, zaboravili smo prave vrijednosti i sve ono sto nas okruzuje. A svijet, mada okrutno, ipak je jedno prelijepo mjesto. Bojim se da smo to zaboravili. I onda shvatim da ce svaka naredna generacija imati sve manje dobrih prica da isprica novim narastajima. Djeca nam vec sad rastu sa pametnim telefonima, tabletima, laptopima. Boze, koliko mi je zao sto ta djeca nece imati ni dio onog sto smo mi imali u djetinjstvu.

Zao mi je sto ce vjerovatno stasati u hladne ljude, zeljne novca i moci, sto vjerovatno nece mariti za ljude oko sebe. A svemu smo krivi mi danas i mi sutra. Jer oni ce biti poboljsana slika ovoga sto smo mi sad.. Hladni, arogantni, pohlepni, nezahvalni. No, nikada nije kasno da se promjenimo. Jos uvijek vjerujem u bolje sutra.