Ne vjerujem u teorije zavjera i stvarno se trudim da budem pozitivna maksimalno.

Ali kad te nece, bas te nece.

I ne znam kako sama sebi da objasnim gdje su nestala dva papira.

Stvarno nisam bila negativna i vjerovala sam da ce ovaj put sve doci na svoje. Ono ja na konaku kod Krajiskinje, predajem sutradan za vizu, pakujem majicu i hemijske od voxa, nadala se da cu prvi dan zapostit u Saraj’vu, al’ neces majcin sine.

Umjesto toga imam strasnu glavobolju jer su dva papira nestala. I da se  razumijemo, nisam neodgovorna, pazim papire, svaki ima svoju fasciklu, sve je sortirano.

I nema  ih kod mene, nema ih u Austriji, sto mene dovodi do zakljucka da su u zemlju propali, ma koliko nelogicno zvucalo.

Sad bi ova jedna mamina prijateljica rekla da  mi je neko nacar’o sihira il nesto tako 😀

A ja bih voljela da odmorim mozak negdje na planini, da me niko ne dira, da me niko nista ne pita.

I stvarno bih voljela da mi neko napise pismo. Ono, pravo pismo.

Na papiru, u koverti, sa postanskom markicom. Da vidim pravi rukopis.

Jutro je pametnije.