Nisam dugo pisala.

Nije da nisam imala o cemu, imala sam.

Ali, neke stvari je bolje ostaviti za sebe, neke stvari izblijede ako ih odmah ne stavimo u promet, na papir, na bijeli ekran…

Sinoc se pojavio moj misteriozni tip, taman sam nesto i mislila na njega i on se pojavio.

Kontam pred sami otkaz, a danas vec kontam neka te bona jos koji mjesec, zima i jest, a tesko je od drugog cekati dinar.

Doduse u februaru treba da mi se javi covjek za posao, ako bude imao mjesto za mene.

Nisam ni slutila da ce mi biti ovako tesko napustiti pekaru, iako su u zadnje vrijeme stvari drasticno losije nego prije, ali kako se gazda vratio sa Kosova, misevi su se malo usutili.

Nisam pametna, konstantno vazem razloge za i one protiv, ali presudi to sto stvarno ne zelim ni dana biti bez posla.

Lijepo je imati obavezu, jer kad imam obavezu, stizem puno vise stvari nego onako kad nemam sta raditi.

A lijepo je i kad sebi mozes priustiti neke stvari koje prije nisi.

Eto vidjecu kako ce se situacija dalje razvijati, vise nista necu reci jer sve ispadne drukcije od onog kako sam planirala.

Sto se tice mog misterioznog tipa, saznala sam da radi nesto vezano za drvnu industriju.

Ako je to uopce neko saznanje, jer i dalje ne znam kako se zove, odakle je.

Skontala sam da sam ja vrlo smotana kad su te stvari u pitanju, ili sam prosto ispala iz kolosijeka.

A i ja cekam da on kobiva napravi prvi korak, i izgleda da cu se nacekati.

Mozda je vrijeme da pocnem malo cesce da pisem.

Aparat mi je pun slika koje su trebale biti prica, ali je sve ostalo na tome.

Zivot mi je pun zelja koje su trebale biti ostvareni snovi, ali je sve ostalo na tome.

Vrijeme je da se nesto mijenja.