…zvacu te pile moje…

Upravo sam procitala ovaj post od pozitivne psihologije, o davanju druge sanse.

Nekim ljudima sam i previse sansi pruzala, nekima mozda nisam nikako, a trebala sam.

Sve je bilo i proslo, zivot je umjesto mene okrenuo novu stranicu, ja se prilagodila i nastavila dalje.

Nocas sam saznala nesto sto nisam trebala saznati, i zaista bih voljela da nisam.

Ne znam sad kako da se ponasam. Mozda nemam pravo ni da se ljutim, ni da osudjujem, mozda samo trebam da pustim to kraju.

A tako ce vjerovatno i biti jer sam ovaj put odlucila svojim putem, pa kako god da bude.

U svemu tome sam rastrgana sa svojim mislima, osjecajima, zeljama, mogucnostima.

Ne znam zasto, ali pocinje da mi nedostaje neko ko mi je bio puno toga u jednom periodu zivota.

On, zbog kojeg sam u prvi mah i htjela pisati blog, ali o njemu cu drugi dan.

Stvarno, ali stvarno mi nedostaje. Posebno kad upoznam ljude koji mu nisu ni nalik, koji nisu ni blizu pazljivi kao sto je on bio.

Pitam se sta bi mi on sada rekao na sve ovo sto se desilo u mom zivotu.

Mozda bi me samo zagrlio i sve bi na trenutak proslo.

Mozda je i on trebao meni dati drugu sansu.

Ovo je nekad  bila nasa pjesma..

 

 

One thought on “…zvacu te pile moje…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *