Prosetam nocas gradom, jer sam trebala do DM-a. Dok mi je ona moja super kul reksona jos na snizenju.

Jest da su me noge bolile i da me rame boli, samo ne znam sto ono i ne znam otkad me boli.

Kad sam krenula kuci, sjednem na zidic ispred Drvene dzamije da malo odmorim.

Nocas sam prvi put pozelila da je on tu, i prvi put mi je nocas nedostajao.

Tu, na zidicu.

I bez obzira koliko ljudi imao oko sebe u nekom gradu, ako nemas nekog svog, ipak si sam.

Niko to ne zna, ali kad sam stigla u Brcko, prvo sam njega vidjela.

Ne znam da li je on neko moj, ni da li ce to biti.

Postoje te sudbine na koje zaista ne mozemo uticati, a ovo je jedna od njih.

Ono sto nas snadje ne moze nas obici, a sto nas obidje ne moze nas snaci.

Bolje da ovo pisanje zavrsim ovdje.

Idem tamo gdje Kamen nije kamen, tamo gdje je sve ljepse  uredjeno onako po mjeri ljudi.

Idem u svoju mastu, nek’ se i ova stvarnost malo odmori.