Pa mi tesko, i kontam mogla si sprijeciti.

Tijelo izbacuje svoje otrove a oci svoje. I da se ponekad ne razbolimo, pa ko bi nam stao na kraj.

Nego, dobro je ovo ovako, malo predeveras pa  ko nov.

Nije to bilo nista strasno, malo gripe, preznojavanja, puno kajanja i ceznje.

Razmisljanja. Ubice me jednom.

Zanimljivo koliko ludaka je medju nama, a mozda oni i nisu ludi, mozda vide svijet pravim ocima a mi se smijemo.

Mozda je u tome kvaka, znaju da ih smatramo ludacima pa mogu reci sve bas onako kako jeste, bez da ih iko proziva zbog toga.

Svega ima, al ja vise nemam snage. Jastuk me zove.