Moje vjestine tjesenja ljudi su ravne nuli.

I to vec svi znaju, pa i ptice na grani.

Ne znam sto je to tako, cini mi se nije bezosjecajnost u pitanju, nego neka vrsta okrutne realnosti.

Ne mogu reci kako ce sve biti dobro, a znamo da nece.

Zanimljivo ima i clanak posvecen tjesenju, kako da utjesis nekog.

I nije stvar u tome.

Nocas bih voljela da sam znala prave rijeci, pametnije, mozda osjecajnije.

Kako reci nekome da mi je stala knedla u grlu jer na neki nacin dijelim njegovu bol, iako se jos nismo sreli.

Zvucalo bi glupo i neiskreno. Prvoj meni, a kamoli njemu.

Preselio je neko koga je on mnogo volio.

I ja stvarno nisam dobra u tim stvarima. Iako je rekao da sam mu olaksala.

Drago mi je ako je tako, jos vise sto je mene izabrao da budem ta kojoj ce reci bar dio onoga sto osjeca.

A ko je on?

Neko ko me drzi budnom, cijoj se poruci obradujem ko malo dijete, neko ko ce me vjerovatno otkantati i zeznuti, ali i to je u redu.

Ovaj put svjesno preuzimam rizik.

Jer, dosadilo mi je da budem oprezna zbog straha da ce otici. Ionako cemo svi na kraju otici.

A cini mi se da je on vrijedan rizika.