Od jucer sam nezaposlena.

Mislila sam da ce mi teze pasti, ali odmah sam se digla u potragu za novim poslom.

Tako da sam vec danas bila na jednom razgovoru, a ocekujem da ce me pozvati na jos par mjesta.

Razlog zbog kojeg sam ja dobila otkaz je u najmanju ruku glup.

On je svjestan da sam dobar radnik, ali eto, nisam osigurana pa me lakse sutnuti.

Istina, posao nam se smanjio, i vjerujem da nema racuna placati nas tri, ali ipak mogao je reci ranije da se snadjem.

No, lijepo je i ovako iznenada, jer covjek tek onda shvati da mora ici, traziti, ne smije se prepustati.

Iskrena da budem ocekivala sam da cu provesti ostatak dana placuci, tugujuci, ali sam odmah nabacila sminku, sredila se i krenula u potragu.

Super je sto sad razmisljam o raznim mogucnostima, u jednu ruku mi je drago da sam dobila a ne dala otkaz, jer sad sam i to iskustvo pregrmila, vidjela da nije nista strasno.

Lakse se dise.

Neobicno je sjediti kod kuce, nedostaju mi kolegice, svi ljudi koji su tamo zaposleni, ali covjek se na sve navikne, sto je dobra stvar.

Jer da nije tako pola zivota bi plakali nad prolivenim mlijekom.

A mislim da je dosta bilo suza, bar sto se tice ove godine 🙂