Nije ljubav u zraku – depresija jeste.

Sta ti fali kad ti nista ne fali?

Nezahvalno je kukati obzirom da imam sve sto mi treba, cak i vise, ali fali nesto.

Mozda je to ljubav, jer pare nisu. S te strane mi ne fali nista posebno, osim novog telefona jer sam stari razbila, al i to je ok, ne marim plaho.

Mozda nisam dovoljno korisna, ne znam.

Nedostaju mi ljudi koji su spremni na akcije bez uvijanja.

Da nas zahvati neko isto ludilo i da radimo stvari eto tek tako, bez velikih priprema, bez onih recenica ne mogu, nemam vremena, kako cu, moram ovo ili ono.

Zivot sad i ovdje, bez pretjeranog razmisljanja.

Makar to bilo samo sjedenje na Ficibajru i gledanje u Savu, meni je i to dovoljno. Cesto to radim sama, jer izgleda da ostajem bez prijatelja.

Ne, nismo se svadjali, samo je doslo do te mjere da niko nema vremena ni za koga.

Pocela sam zivjeti virtuelna prijateljstva, i nije lose na pocetku, ali kad shvatis da nemas s kim danas popiti kafu, pojesti sendvic, ismijati se ono pravo, bezveze.

Danas sam imala divan dan, ispunjen smijehom, pricom i pozitivom. I zao mi je sto takvi dani nalete samo ponekad i sto ne nalete cesce.

Zao mi je sto ne mogu imati ovakve dane sa svim onim ljudima koje volim. Zao mi je sto vam to ne govorim, jer ja sa rijecima nisam dobra.

Najzad, ako ne znate da vas volim, jbg, nije do mene.

Ako pokusavam da vas nasmijem, oraspolozim, zezam, to je valjda neki znak da vas volim.

Nije sve ni u rijecima, ima nesto i u nacinu na koji se ponasam prema vama kad smo skupa.

I kad sutimo zajedno, i kad se smijemo i placemo.

I mozda ne bih ni rekla, ali nedostajete.