Privukao mi je paznju naslov kod Hathor.

Kada mislite da nekog znate, jos jednom razmislite…

Nikad ljude ne upoznamo do kraja, nikad i necemo.

Jer, u svima nama cuci ona druga strana, i ako ona nadvlada onu dobru stranu, necemo ni sami sebe prepoznati.

Ali, to je tako. U tome vise nema nista cudno.

Izgubis jednu osobu da bi dobio drugu.

Mislila sam da znam moju novu prijateljicu, da je dobra osoba.

Ispostavilo se da zena ima ozbiljne probleme u glavi, i drago mi je sto sam se maknula na vrijeme. To je izrodilo novo, jace prijateljstvo sa drugom zenom koja nam je bila zajednicka prijateljica, doduse vise njena nego moja.

Sad zajedno setamo, smijemo se, pruzamo potporu jedna drugoj i bas mi je drago sto je postala dio mog zivota.

Duse se ipak prepoznaju, i nije ti stranac prolaznik na ulici.

Stranac je neko tvoj ko se otudji. Ruzno ali tako je.

Gluma ne moze da traje dugo, predstava zavrsi, glumci skidaju sminku i ostaje pravo lice.

Nema glamura, nema laznog osmjeha, ulizivanja. Kad im se jednom poljuljaju planovi, maske padaju.

Jer, tesko je glumiti…

Posebno ako nisi skolovan za to.

I eto tako, uvijek cemo nailaziti na ljude koje nikad necemo upoznati. To je sasvim u redu i sasvim normalno.

A ja cu uvijek vjerovati da sam ovaj put bas upoznala osobu, i da bas znam kakva je i sve ono bas bas.

A nista nece biti bas bas.

 

Muzicka numera za veceras 😀