Vucem nocas nogu za nogom i prisjecam se.

U prvom postu sam htjela pisati o tome kako mi je komsinica Zlata prepricavala njihove dogodovstine iz mladosti.

Kako su imali sijela, kako su svaku noc  bili kod nekog drugog, kako su pazili jedni druge.

Pricala je ona puno toga, ali ljepse je i lakse slusati nego isto poslije prenijeti.

A ja, nista mi nije, a opet nekako sve mi je.

Ponekad se uhvatim kako mi nedostaje Buzim, uhvatim se i kako mislim o njemu, ali valjda je samo noc takva, nostalgicna.

Stvarno bih voljela da ga vidim jos jednom, da sjednem sa njim i ispricam sve ono sto nikad nisam, i da on isprica meni, i da mu kazem kako je bilo bez njega ali da sam prezivjela.

Jer, ziv covjek sve prezivi. Tesko je jedino zaboraviti.

Poslije bi nastavili da budemo dva stranca, koji se nikad nisu upoznali, koji nikad nisu imali planove za buducnost, ama bas nista.

I nije da je on bio nesto, ali se tad cinio kao moja slamka spasa od surovog svijeta.

Poslije sam shvatila, insan ti ne moze biti slamka spasa, samo Onaj koji te na svijet poslao, On ti je spas.

Ali eto uvijek se vezem, za ljude, za ono sto ja stvorim u svojoj glavi, za idealnu sliku ne tako idealnog muskarca.

I ne znam da li je ovo tuga, mozda malo i jeste, a mozda cu ovo naci za desetak godina pa se smijati, kao sto sam se nekim stvarima smijala a gorke suze prolila.

Ucim se ja zivotu, ucim se ljudima, i cini mi se nikad se nauciti necu.

Pravim ideale u glavi, a znam da je to samo plod moje glave i nista vise.

Kad se sva laprdanja saberu i oduzmu, meni samo treba neko na cije rame mogu nasloniti glavu i tu biti sigurna u ovom suludom svijetu.

To je to, tako jednostavno, a tako nedostizno u zadnje vrijeme.

 

https://www.youtube.com/watch?v=VmRdzRPM3xY