Moj gazda je razuman covjek, koliko to moze biti. On mi nije prijetio ali jeste zena koja se druzi sa njim.

Ona me bukvalno molila da ostanem. Ali, ne mogu.

Tesko mi jeste, znam da je i gazdi tesko i da me gledao ko svoje dijete, ali vrijeme je da idem.

Znam da ja ne mogu biti bolja njemu od njegovog sina, a njegova je greska sto je pustio da mu se sin toliko osili.

Sinoc je dosla nova cura da pita za posao. U tom momentu sve je postalo stvarno i meni su suze same krenule.

Znam da smo svi zamjenjivi, znam da je ovo bila moja odluka, ali se tesko rastati od mjesta na kojem sam provodila svaki dan posljednjih sest mjeseci.

Sve nane i djedovi koji su me voljeli, sad ce da vole nekog drugog.

Neka, i treba tako, ali treba da i ja odbolujem malo svoje.

Od ponedeljka nece biti isto.

Znala sam napamet sta 90% mojih musterija uzima. Znala sam kad je ko isao doktoru, ko je vodio dijete u skolu, znala sam kad je Ado “grobar” isao na operaciju.

Slusala price kako je neka zena mislila da je Dragan grobar zapravo dimnjacar.

Pa kad mi Adem dodje i trazi “provu” jer je taj dan odlucio da glumi “stetnika”, nikad nije htio reci cetnik.

O svemu su mi pricali, davali savjete, slusali moje savjete, i sad ce to sve nestati preko noci.

Svjesna sam da su mi uslovi ovamo bolji, i radno vrijeme i plata, ali sam ja insan koji se brzo vezuje za ljude.

I mislim da se to nece nikada promijeniti. Uvijek cu biti emotivna budala i to ti je.

Vec danas svi ce znati da odlazim jer je jutros nova radnica isla na obuku. A ja jedva cekam nove radne dane koji slijede, ma koliko sve ovo ludo zvucalo.

Mozda trebam psihijatra , jednom se poslu radujem, a zbog drugog placem.

Definitivno nisam normalna!