Hodam ulicama i gledam ljudima u prozore.

Nisam sigurna koliko je to normalno ali me privlace svjetla.

Posebno na starim kucama, onim prijeratnim.

Volim te kuce bez fasada, ogoljene, a voljela bih znati i ko zivi tu. Ali to me samo zanima kad je noc.

Danju ih i ne primjetim.

Pitam se kakvi su njihovi dani, sta rade, o cemu li razgovaraju.

Pitam se da li im je i namjestaj neki starinski, volim kad jeste, nekako kuca mirise na pravi pravcati dom.

Bila je tako jedna kuca, a obecala sam sebi otici da vidim jel jos uvijek tamo.

Tad me podsjecala na one uklete kuce iz horor filmova i sjecam se da sam samo provirivala iza ograde, nikad nisam smjela uci tamo.

Ogromna je bila, ili smo mi bili mali.

Tad sam se bojala, vise ne.

Mislim da je u takvim kucama puno ljubavi i topline. Mozda me zato toliko i privlace.

Nekad smo i mi zivjele u takvoj kuci i bile sretne.

Imale smo malo, ali smo imale puno ljubavi.

A onda nam se svima desio zivot, iz male smo presli u vece kuce.

Sve ono bitno je potisnuto i poceli smo da brinemo o zavjesama, jastucicima, tepisima umjesto o ljubavi koju zracimo ili ne zracimo iz svog doma.

Sljedeci put kad predjes neciji prag omirisi dobro da li mirise na ljubav ili je to samo jeftina imitacija iste.