Upravo sam procitala da u Brckom prave iftar za 2000 ljudi.

Hvala Allahu!

O ovome smo prije desetak godina mogli samo sanjati.

Kad sam s tetkom prvi put otisla nasoj kuci u njoj su jos uvijek zivjeli Srbi.

Sjecam se da me bilo strah. Izasla je zena, uljudna, pozdravila nas i primila u dvoriste. Cudno je kad te tudjin ugosti u tvome.

Ipak, dugo poslije strah je ostao. Mirisali smo ga u zraku. Svi su bili napeti i trudili se da gledaju svoja posla, da se niko nikome ne zamjeri, jer zaboga sve je bilo na nacionalnoj osnovi.

Tih godina, cini mi se od 2000ite pa nadalje, nismo smjeli stavljati marame na glavu. Nekako smo se uvijek bojali da nas neko ne presretne ili prepadne. Djeca smo bili. Marame bi stavili tek kad dodjemo u dvoriste jedne kuce gdje nam je bio mekteb dok nisu obnovili dzamiju.

O iftarima na otvorenom nismo ni mislili.

I hvala Allahu pa je dosao dan da hodamo uzdignutih glava. Hvala Allahu pa ljudi iftare na otvorenom i ponose se svojom vjerom. Hvala Mu sto se ezan opet prolama kroz Brcko i sto ga niko nije mogao ugusiti.

Hvala Mu sto je strah nestao, i sto nam je vracen nas grad.