Htjela sam danas pisat kobajagi nesto pametno, al poleti tamo, poleti ovamo i tako, nista od posta. Sad evo u 2:40 dosla sa stanice, pratila sestru u Bosnu, autobus kasnio dobra tri sata.

Prvo smo cekale unutra na glavnoj stanici, a u ponoc je zatvorise. Nista nego haj na avliju. Oko 1 dodju jos neke cure, i odemo na kafu u neki kafic. Jedino su nas tu primili sa malim djetetom, kladionice ne smiju, a nista vise ne radi.

Uglavnom ismijala sam se sa curama koje prvi put u zivotu vidim, toliko da smo plakale od smijeha. Ono huda naroda sto je bilo gledalo u nas ko da nismo bas pri cistoj svijesti i pameti. Cak je i snijeg poceo da pada, i prestao.

I mislim da sam do stana dosla toliko brzo da se cudim sama sebi. Strah cini cuda 😀

Nije bas setnja iz snova u gluha doba, sama, a ispred mene neki lik na biciklu. Al’ ucila sam ja cijelo vrijeme do stana.

I sad sam gladna, a ne jede mi se, jer sam haman umorna. Et laku noc.