Za pisanje je kasno, ali svakako ne bih ranije ni legla.

Javi mi se sad prijatelj iz Bihaca, pita znam li sta ima novo. Kontam, mora da je nasao nekog zaposlenja, ali nije.

 

Po mom misljenju, desilo mu se nesto jos bolje. Nasao je svoje sestre. Ima tome preko 6 mjeseci kako mi je pricao o svome ocu. Rekao je da ima dvije cerke, ali ih moj prijatelj nikad nije upoznao. Nocas ih je pronasao, doduse na facebooku. One zive u Splitu. Sa jednom se vec cuo. Kaze da je iznenadjena, da je u soku, ali mi nije vise od toga pricao. Znam da je i on sad u soku i da mu se po glavi vrzma stotinu misli.

 

Eto sta je zivot, prije nekoliko mjeseci mi je pisao kako bi ih volio naci, upoznati, i napokon se to i ostvarilo.

 

A onda sam se zamislila sta se zaboga desava s tim ljudima, roditeljima??? Ako ste se razveli, pa niste se razveli od svoje djece. Zar treba ovako da prodje 30 i kusur godina da bi znali ko je nasa krv??

Pukla sam, jer sam slicnu situaciju u zivotu imala. Osudjena sam da uvijek zivim bez nekoga od svojih najmilijih. Ne znam da li s godinama to postaje lakse ili teze, ali naucis da zivis u takvoj situaciji.

Prvi dio djetinjstva sam rasla ne znajuci da imam dva brata. Moji su se rastali kad sam imala neke 2 i po godine. Moji roditelji su poceli novi zivot, sa novim ljudima. Sestru sam dobila kad sam imala 5 godina.

 

I u oba slucaja krivi su bili muskarci. Moj otac i moj ocuh. Za sve godine koje su prosle a koje nismo proveli skupa.

Ali kako prolaze godine, prolaze i neke stvari koje su nas kocile. Djeca vise nismo. Volimo se. Uvijek smo se voljeli, ali nismo uvijek mogli da budemo zajedno.

Rodio se i treci brat. Moja kopija. Bas neku noc me zvao.

A najgore od svega toga je sto zbog te daljine ne znamo da pokazemo ljubav jedni prema drugima. Nisu samo kilometri ti koji nas dijele. Dijele nas godine zivota u kojima smo trebali upoznati jedni druge. Volimo se, ali ne znamo da pokazemo.

Ali ipak hvala Allahu, sa sestrom sad imam odlican odnos, ponovo smo zajedno. Ipak, sve je moglo biti drukcije da su razmisljali oni koji su bili odgovorni za nas.

 

U sustini samo su bili sebicni. Tjerali su neke svoje inate, lagali nas djecu.  Zar je tako tesko istinu reci? Da je otac od mog prijatelja rekao istinu tim curama, one bi mozda jos davno potrazile svog brata, ako nista barem bi znale da imaju jos nekog svog.

 

Puno toga se desilo, napravilo je od mene osobu kakva sam sad. Niko od nas ne podnosi laz. Ja ne podnosim ni najsitniju. Ne volim iznenadjenja. Cak ni ona lijepa. Volim sve da znam u detalje, da me nista ne iznenadi.

 

Treba biti covjek cak i u ovakvim situacijama, drugom prilikom cu o tome kakav olos od oceva hoda ovom zemljom.

Alergicna sam na takve ljude.