Tako kratko pitanje, a iziskuje puno kontanja. Mojih misli je previse za komentar.
Velika je mudrost u tome sto zaista ne znamo kad cemo umrijeti, jer ko zna sta bi uradili. Sad mozemo samo pricati ovako bi, ili onako.
Gledala sam seriju u kojoj je covjek morao na operaciju i nije bio siguran da li ce prezivjeti. Odlucio je snimiti video za svaku osobu koju je poznavao u svom zivotu. Video nije bio nimalo lijep. svima je rekao sta misli o njima, kako su ga povrijedili, kakvu su mu stetu nanijeli.
Godinama je sutio, da bi na kraju olaksao dusu. Prezivio je operaciju, ali je i dalje inzistirao da se to posalje svima. E sad, kontam, nije to losa ideja, kazes svima sto ti je na dusi, posaljes im CD i mirna Bosna.
Ali treba halalit, radi sebe, ne radi ljudi. A treba i trazit halala ako smo mi kome nepravdu nanijeli.
Sljedeca ideja koja mi se vrzmala po glavi je da bi trebalo uraditi neko dobro djelo. Vjerovatno bih tumarala kucom dok ne bih pronasla i zadnji fening pa da halalim za neki hajr, u nadi da bi mi se pisalo kao da sam dala sav imetak koji sam imala u tom trenutku.
Dalje bih od mame trazila halala, jer ako majka nije zadovoljna s nama, pa kako Allah da bude. A svi smo mi kao tinejdzeri barem nekoliko puta izazvali majcine suze ili bijes, uglavnom u vrijeme naseg puberteta nisu bile rahat.
Da sam posvadjana s nekim, potrudila bih se da se izmirim.
Vjerovatno bih, ma koliko to morbidno zvucalo, ostavila upute o tome sta ne zelim poslije moje smrti. Prvenstveno mislim na tehvide, na kojekakva ucenja koja se placaju, na ekstra skupe nisane i masu tih nekih nepotrebnih stvari.
Dalje, kad bih se malo pribrala, sadila bih. Voce. Gdje god bi se naslo zgodno mjesto nesto bih posadila, pa to je hajr veliki, to nam djelo i poslije smrti donosi sevape. Ma svako sjeme koje bi mi dopalo u ruke, posadila bih.
Trudila bih se da vrijeme provedem radeci dobre stvari, mnogo je toga, ali ne moze sve insanu pasti na um.
Sve u svemu, trebalo bi ciniti dobre stvari svaki dan. Mozda je pitanje islo u tom smjeru sta bi uradili, pa kad damo odgovor da sami spoznamo da vecinu toga svakako mozemo raditi bez obzira da li nam je ostalo 3 mjeseca ili 30 godina.
Ali najvaznije, probudila bih se iz svakodnevnice, iz one uljuljkanosti i sigurnosti.
Probudila bih se iz nemara i pocela da radim konkretne stvari, ne samo da pricam.
Probudila bih se.
Benesta je veoma sretna sto je bila uzrokom tvog razmisljanja 🙂
Svaki dan podsjetiti bar nekog na dobro djelo je takodjer dobro djelo, jer smo duzni da upucujemo na dobro 🙂
Slusajuci tudja razmisljanja i sami se zamuslimo, a uvijek naucimo nesto.
maksuz potpisujem to za tehvide i nisane, ja ni one citulje ne zelim, cak stovise ima vise toga sto ne zelim neg sto zelim.
hajr 🙂 :*
Da znas da jesi, dobro sam se zamislila, ali eto kazem, velika je mudrost sto ipak ne znamo kad cemo. A citulje sam i zaboravila, al ima tu svega jos, ide se i do toga da se janje pece, o tom po tom. Bitno da si nas navela na razmisljanje, iako sam ja imala drugu temu u glavi o kojoj bih pisala , ovo je nekako bilo “hitnije” :*
O hrani da ne govorimo…
pisi o d
Pisi o drugoj temi
Ova captcha me zeza 🙁
A drugi put, plaho ce biti dva posta za jedno vece.
Za koji dan mozda 🙂
A ovako je to opisao G.G. Marquez:
“Kada bi Bog na trenutak zaboravio da sam svojim izborom odabrao biti marioneta i darovao mi nešto malo života, iskoristio bih ovo vrijeme najbolje kako znam.
Vjerojatno ne bih rekao sve o čemu razmišljam, ali sasvim sigurno bih porazmislio o svemu što kažem. Cijenio bih stvari prema njihovom značenju, a ne prema njihovoj vrijednosti. Spavao bih malo, više bih sanjao, jer znam da svaku minutu sa zatvorenim očima gubimo 60 sekundi svjetla.
Hodao bih kad se drugi zaustave, budio bih se kad drugi spavaju. Kada bi mi Bog darovao mrvicu života, obukao bih se jednostavno, okrenuo se k Suncu, otkrivajući ne samo svoje tijelo, već i svoju dušu…. Uvjeravao bih ljude kako se varaju, kad misle da se u starosti nije moguće zaljubiti. Ne znaju da stare baš zato što izbjegavaju ljubav!
Djeci bih napravio krila i poklonio ih za uspješno letenje, ali tek kada nauče letjeti…
Starijim osobama bih kazao da smrt ne dolazi zajedno sa starošću nego s osjećajem napuštenosti. Toliko stvari bih se naučio od vas, Ljudi…
Naučio sam da bi svi željeli živjeti na vrhu planine, zaboravljajući da se istinska sreća skriva u samom načinu penjanja na vrh.
Naučio sam da kad novorođeno dijete uhvati svojom malom ručicom očev prst, drži ga zauvijek i držat će ga zauvijek.
Naučio sam da čovjek ima pravo gledati na drugoga odozgora samo kada mu hoće pomoći da bi se podigao. Toliko je stvari što sam se od vas mogao naučiti, i zato govorite uvijek što osjećate, a činite što mislite, ali u stvarnosti od svega naučenog nemam baš puno, jer kad me polegnu u grob, to ću sve zaboraviti.
Kad bih znao da te danas posljednji put vidim pospanu, snažno bih te zagrlio i molio se Bogu da mi dozvoli biti tvojim anđelom čuvarom. Kad bih znao da su to posljednje minute što te vidim, rekao bih ti ‘volim te’ i ne bih glupo pretpostavljao da to znaš.
Uvijek ima nekakvo sutra i život nam daje mogućnost učiniti dobro djelo, ali danas je sve što mi ostaje, i zato bih ti hito reći da te veoma volim.
Sutra nema nitko zagarantirano – niti mladi, niti stari. Možda danas posljednji put promatraš one koje voliš. Zato nemoj biti neodlučan, učini to danas, jer ako se pokaže da sutrašnji dan ne dočekaš, žalit ćeš za danom u kojem ti je nedostajalo vrijeme za jedan osmijeh, za jedan poljubac, za jedan… obzirom da si bio prezauzet da bi im prenio svoje osjećaje, emocije i posljednje želje.
Budi stalno blizu onih koje voliš, govori im na glas kako ih trebaš, kako ih ljubiš i budi prema njima dobar; nađi vremena i reci im ‘žao mi je’, ‘oprosti’, ‘molim te’, ‘hvala’ i sve ostale riječi ljubavi koje poznaješ. Upamti, nitko ne zna i neće pamtiti tvoje skrivene misli, osjećaje, emocije.
Zato moli Boga za snagu i mudrost da bi ih mogao izraziti.
Pokaži svojim prijateljima i bližnjima koliko ih voliš – kako su ti veoma potrebni.
Hvala Mali brate sto si ovo podijelio s nama, jako lijep tekst 🙂