Prosetam ja danas gradom. Kad zurim ne obracam paznju na ljude i desavanja.

Danas sam se posebno zadubila u razmisljanje o ljudima koji prolaze pored mene.

Cini mi se da od najmladjih pa sve do najstarijih svi imaju telefone u koje bulje. Vec nekoliko puta sam vidjela ljude koji se zabiju u znak na putu ili se ocesu ramenom od isti. Kao scene iz filmova.

Gledam majku, u jednoj ruci cigara, u drugoj telefon, pa nekako balansira izmedju telefona i djecijih kolica. Nimalo majcinski.

Svima glave spustene, svi nesto kucaju, slusalice u usima, blago receno odsjeceni od svijeta u kojem se nalaze.

I sama sam nekad voljela tako da pustim muziku i da se pravim da svijet oko mene ne postoji. Sad je drukcije. Novo vrijeme donosi nove izume. Ovi danasnji te bukvalno zalijepe za sebe. Zovu ih smartphone. I zaista su zanimljivi, i koliko god nam bili korisni moramo se boriti protiv toga da okupiraju svaku sekundu naseg zivota.

Gledam ljude koji ni u WC ne idu bez tog telefona. Gledam ljude koji kad su na kafi sa prijateljima ne ostavljaju telefon iz ruke. U kucu ti dolaze ljudi koji ce te, dok se smjeste, prvo pitati za sifru od wirelesa.

Volim da posmatram svijet oko sebe.  Volim da budem dio stvarnog svijeta, iako je to danas tesko jer je virtuelni zivot postao puno laksi od stvarnog.

Zabrinuo me slucaj naseg komsije. Kada pricamo o drugim zemljama, uvijek kao prednost navodimo to sto nema ko u Bosni ogovaranja, zavisti i cega sve ne. S komsijom si zdravo za zdravo, na ulici ga mozda ne bi ni prepoznao.

Sve je to bilo ok dok ne rekose da nam je komsija preko puta  zaglavio psihijatrije, depresija.

Svi vec znamo da sam zivi, nismo nikad vidjeli da mu je iko dosao, i to je bilo ok. A kad sad o tome razmisljam, shvatam da smo se uljuljkali u svoju svakodnevnicu i da polako postajemo bezosjecajni ljudi, ma koliko se trudili da to ne budemo.

Onda dolazim i do drugog problema. Odvajanje od porodice. Ja sam prva za to da se covjek osamostali, da pocne svoj zivot, ali da prekine sve odnose sa porodicom, nikad. A danas je lakse prekinuti kontakte nego povremeno obici porodicu, ne samo roditelje nego i neku blizu rodbinu. Mislim da je on prekinuo svoje odnose sa porodicom, osamio se i na kraju je jednostavno puk’o. Negdje je moralo to sve da izbije.

Ne znam sta bi rekla statistika, ali ja se nekako bojim da uskoro ne bi svaki treci, cetvrti covjek isto tako puk’o ko nas komsija.

Krenula sam od sebe, smanjila dnevne posjete internetu. Doduse navece sam tu, ali dan koristim za komunikaciju sa stvarnim ljudima, u stvarnom vremenu i prostoru.

I opet ti telefoni. Cine se tako bezopasnima. U sustini jesu bezopasni, ako ih koristimo umjereno. A ne da disemo nad njima, kao da su od neprocjenjive vaznosti, kao da su suho zlato, kao da bi bez njih bili izgubljeni.

I da, lijepe stvari su se dogodile cak i ako ih nismo slikali i postavili na neku drustvenu mrezu.

I ne, vise ne nosim telefon sa sobom.

Nosim samo dobro raspolozenje, koju kovanicu i osmijeh.