Tesko covjek mijenja sebe. Uvijek nam fali bas ono nesto da bi bili bolji, da bi bili sretniji, da bi bili veseliji.

U sustini ne fali nam nista nego samopouzdanje, ono sto je vec u nama, samo mozda nije doslo do izrazaja.

Cesto kazemo da bi sve drukcije uradili da mozemo poceti ispocetka, da mozemo odseliti iz Bosne, ili bar da se samo preselimo u drugi grad.

Ali od te price nema nista, isti smo gdje god da smo. Sve sto nismo radili prije necemo raditi to pa cak i da na kraj svijeta odemo. Ja sam probala, pa nisam bas uspjela. I dalje ne znam da kazem ne, i dalje izlazim u susret svima, kao da moram, kao da sam duzna, a nisam.

I dalje biram da sutim prije nego da ujedem nekog rijecima. I pitam se dokad cu biti budala, znam da nisam jedina, ali nije to bas neka utjeha.

Nekima ne mogu da saspem sve u lice, nekima zaista ne zelim. I uvijek ista prica kad odem u posjete, uvijek se ista osoba zali na mene, uvijek uzima sebi za pravo da mi kaze kako nisam fer, iako ostatak godine jedva da mi se javi na fb chat a o telefonskom pozivu da i ne govorim.

Zivot. Nisam znala da ce mi ga otezavati naizgled nevazne stvari, al eto uci se insan dok je ziv. Uvijek me neko svojata, a kad se treba dokazati svi nestanu.

Nekad su me ove stvari bolile, sad me samo nerviraju i izvlace iz mene neke ruzne osjecaje. Da li je stvarno doslo vrijeme da se moramo odricati ljudi koji su nam puno u zivotu znacili? Zar stvarno moramo pokvariti sve ono sto je dobro?

Zar sve godine prijateljstva padaju u vodu na nekoj sitnici? Sta nam je? Zar mislimo da mozemo sami opstati na ovom svijetu, iako mnogo toga mozemo sami, ali ne mozemo sami sebe zagrliti, ne mozemo sami sebi pricati, ne mozemo sami sebi pruziti podrsku i lijepu rijec.

Neka pitanja ostace bez odgovora jer smo previse ponosne obje. Prestala sam se truditi oko ljudi koji se ne trude oko mene, i sad nalaze za shodno da mi to nabijaju na nos. Proci ce i to.

Dotad valjda i ja uspijem u pokusaju da se promjenim, da postavim stvari na pravo mjesto.

I da stavim tacku.