Nije to najgora stvar koja nam se moze desiti, ali nije ni najbolja..

U redu, svi imamo zelje, vjernik se raduje Dzennetu, grijesnik oprostu, i sve to stoji.

Kad nemas zelja, nemas za sta ni da se boris, jer svi se za njih borimo, znamo da ovo nije bajka i da nece pasti s neba.

Problem nastaje kad postanes svjestan toga, kao ja sad.

Naci cu ja zelju, reci cu ja nesto na takvo pitanje, ali ni sama nisam sigurna da li lazem ili ne.

Dok sam bila tinejdzerka zeljela sam mnogo stvari.

Da, stvari. Mislila sam da ce me one usreciti.

Pa sam ih prije ili kasnije kupila, dobila, i eto kao ostvarila zelje.

Sad sjedim, nalakiranih noktiju, a nisam ih nalakirala pa sigurno tri godine. Mozda je zbog otkaza, mozda je zbog praznine.

Prije da je zbog praznine, jer ja znam, posla ce biti kad tad, on je samo paravan za sve ono u meni.

Da zaboravim na sve nepravde, na sve boli, nedostajanja, da imam neke zelje koje eto ne mogu ostvariti jer nemam vremena.

A imala sam vremena, mogla sam, pa eto nisam.

U ovom gradu ja sam druga. Nekim stvarima sam se prilagodila brze nego sam mislila da cu.

Ponekad mi nedostaje onaj mir koji sam imala u  Buzimu.

Ponekad pozelim da nemam nikoga. Ne jer ih ne volim, nego jer bi njima bilo lakse bez mene.

Znam da negdje pripadam, ono istinski , ali to negdje nije ovdje. Ne pripadam vise ni ocu ni majci.

Negdje da, jer svi se negdje uklopimo bas kako treba. Kao slicni komadici slagalice.

Naizgled je to ta, funkcionise, ali osjecas da nije uklopila kako treba.

Pa, mislim da ja jos nigdje nisam uklopila kako treba.

Nisam kliknula.

U zadnje vrijeme osjecam, ili umisljam da me zale. Ne volim to, nisam umrla, nisam propala, nemam dugova Bogu hvala.

Sazaljenje mi ne treba, ma ne trazim ni pomoc, ni vezu ni stelu.

Ono sto trazim, a u ovom momentu ni sama nisam sigurna sta je to, naci cu.

Covjek uvijek nadje put, i kazu da si tacno tamo gdje trebas biti.

Ponavljam sebi to, jedna se vrata zatvore, druga otvore.

Hocu li znati prepoznati koja su vrata moja, obzirom da je na mjestu mojih zelja brisani prostor.

Nema nicega.

Samo neki obrisi starih snova i nadanja. A ti obrisi me vuku nazad, ne daju mi naprijed jer samu sebe vezem za njih i ono sto su mogli biti.

Obecanja, ludom radovanja.

Zvanicno sam pocela biti u blagoj depri. U  tu svrhu sam kupila kurkumu, citam da je prirodni antidepresiv.

Haj ga znaj, ukusna i nije, kazu da to tako treba.

Nije ni zivot ukusan, isto kazu da to tako treba..